Odredili smo joj kaznu u smislu da nema crtića, kina te da mora umjesto tete prati suđe i pospremati sobu, ali ona to ne smatra kao kaznu već zabavu. Kako da joj ukažemo da je njeno ponašanje bilo neprimjereno te kakvu kaznu da joj odredimo? Inače je vrlo emotivna i dobra, iako živa i često neposlušna. Unaprijed hvala, zabrinuti otac.
Kada su djeca živa, često su kažnjavanja i s vremenom se znaju početi ponašati kao da im nije stalo do kazne. Ponekad je to način kroz kojim se brane od punog doživljaja emocionalne boli koji kazna prouzrokuje, a neka djeca znaju si pretvoriti obavezu/kaznu u zabavu. Drugo navedeno je s jedne strane dobra osobina jer ih u budućnosti čeka mnogo obaveza koje će htjeti ili ne htjeti, morati odrađivati. Ipak, ono što sam iz Vašeg opisa shvatila da biste htjeli jest – da Vaša djevojčica shvati da ne smije biti agresivna kada je ljuta. I to je ok. No, da bismo mogli promijeniti djetetovo ponašanje (da prihvati da nije OK udarati kada je ljuta i počne koristiti nove strategije ponašanja), moramo biti svjesni njezine emocije i emocionalne potrebe. Spomenuli ste njezinu emociju – ljutnju – ok, a sada je važno razumjeti drugi korak – što ju je motiviralo da se naljuti? Koja situacija se prethodno odvila koja ju je naljutila? Sada ću dati primjer koji često motivira dijete na ponašanje koje nije socijalno prihvatljiv s ciljem da vidite kako možete promišljati kako biste došli do odgovora na svoje postavljeno pitanje. Primjerice, ako je bilo nešto što je htjela, a nije mogla dobiti – na koji joj je to način bilo rečeno? Da li je već tada bila malo ljuta, ali se je ta razina ljutnje ignorirala u razgovoru s njom te se fokusiralo na to da shvati da to nešto ne može?
Nadalje, često i nas odrasle u nekoj situaciji koja na kraju eskalira, počne nešto smetati puno manje, prije same eskalacije, ali to ne znamo direktno tražiti, iskazati ili pak drugi to ignoriraju pa se na kraju nađemo u kaotičnoj situaciji jer kada stvari eskaliraju, drugi nas ozbiljnije čuju, shvate. Kako djeca još nemaju razvijene vještine asertivne komunikacije, izravnog traženja što žele već koriste metode koje su čuli, vidjeli ili u nekom trenutku isprobali i nakon toga dobili nešto (makar i negativnu pažnju), tako se treba prepoznati svoj i njihov obrazac komunikacije.
Sve ovo čini situaciju vrlo složenom u kojoj imamo djetetove želje, potrebe, emocije, misli, ponašanje i s druge strane drugu osobu koja ima svoje želje, potrebe, emocije, misli, ponašanje. Odrasla osoba ima veću odgovornost u situaciji nego dijete jer, kao što sam navela, dijete razvojno ne može imati vještine samoregulacije dok odrasla osoba može.
Pa kako onda pomoći Vašoj djevojčici da nauči nove strategije ponašanja, umjesto agresivnog ponašanja? Prije nego što dođe do eskalacije (takve razine ljutnje da postane agresivna), treba se njezini osjećaji prepoznati empatički (s razumijevanjem) verbalizirati te postaviti granicu (ovisno o situaciji). Ova dva koraka potrebno je ponoviti više puta sve dok ne vidimo da se smanjuje razina napetosti u djetetovom tijelu. Tako se zna da je dijete doista čulo što joj se govorilo, ali i da smo mi to rekli na način na koji nas može čuti. I onda treći korak je – nuđenje alternative, druge opcije u datoj situaciji.
Dakle, kao što možete vidjeti iz mog odgovora, umjesto da se usredotočite kako da ona nauči da određeno ponašanje nije OK, predlažem da se usredotočite na to da joj razvijete strategije koja ponašanja jesu OK. Na koji način će je se čuti kada je ljuta i kada se pokušava zauzeti za sebe, kako ćete se tada možda u nekim situacijama dogovarati s njom, učeći je kompromisu. Ljutnja je u konačnici emocija koja nas potiče da se zauzimamo za sebe, i koja je zdrava, prirodna i dobra, ali je važno znati koje strategije, koja ponašanja ćemo birati kako bi nas drugi čuli što imamo za reći.
Sretno,
Tatjana Gjurković
dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom, Centar Proventus