U startu je stvorila prva prijateljstva premda je prilično povučena. Imala je problem s nekoliko djece koja su je čupala i gurala i o tome je nerado govorila. Moj problem je što ne želi govoriti o događajima u vrtiću i djeluje nekako nesigurno u grupnim aktivnostima, čak sam je vidjela da tiho plače jedno juto kad sam je pozdravila. Također pred nekoliko dana kad su joj prišle prijateljice da im pokaže što drži u ruci (držala je naočale za sunce na koje je jako ponosna) prvo je odbila, a kad sam joj ja rekla "pokaži prijateljicama" počele su joj se tresti ruke. Inače ima starijeg brata, kući je razigrana i svojeglava, rado ide na dječje rođendane, tako da ne znam kako joj pomoći. Zahvaljujem na odgovoru. Klara
Draga mama,
prema tome kako ste opisali ponašanje svoje kćerke jasno je da je kod nje od samog polaska u vrtić postojala određena nesigurnost i strah. Ona je to pokazivala kroz griženje noktića. Sada je to prestalo (zbog upozorenja), ali ne znači da je nestala i njena nesigurnost.
Uzroci njene nesigurnosti mogu biti različiti, a da bi lakše došli do odgovora potrebno je razmisliti o sljedećem: Kako se inače prilagođava na nove situacije, prilagođava li se lako ili joj je ipak potrebno neko vrijeme da bi prihvatila promjenu? Naime, prilagodljivost je jedna od karakteristika temperamenta. Kako biste lakše prepoznali što bi bilo dio njezina temperamenta, a što je možda posljedica nečeg drugog, pročitajte sljedeći članak u kojemu je navedeno što se odnosi na temperament.
Druga stvar koja je jako važna jest kako je proradila iskustvo u kojem je bila čupana i gurana od strane vršnjaka. Tako nešto nije lako podijeti niti jednom djetetu i iako bi i oni ponekada to potisnuli i ne razgovarali o tome, ipak je važno da dijete to na neki način "proradi".
Djeci je ponekad teško izraziti se verbalno. Njihov prirodan način izražavanja je kroz igru, a riječi su im puno veći izazov kojeg stoga ponekad odbijaju, pogotovo ako se radi o njihovim osjećajima. Ipak, kako biste ju potaknuli da nešto podijeli s Vama svakako je bolje da koristite neizravna pitanja, npr.“Baš se pitam kako ti je danas bilo u vrtiću“, ili empatičko reflektiranje „Činiš mi se malo tužnom“, „Djeluješ kao da te je strah“i sl. Tada je puno vjerojatnije da će Vam nešto reći ili prokomentirati nego kada joj se izravno postavi pitanje. Djeci su izravna pitanja često odbojna jer imaju osjećaj da se od njih nešto zahtjeva i mogu im biti naporna pa onda jednostavno odluče ignorirati ih. Kada im se empatički reflektira, tj. kada kažemo na glas ono što vidimo na njima (da su tužni, ljuti, nestrpljivi...) zapravo im pokazujemo razumijevanje za njihovo trenutno stanje te će nam se tada i lakše otvoriti. U budućim situacijama za koje smatrate da su joj neugodne ili izazovne, sjetite se pristupiti joj na taj način i vjerujem da će i njoj i Vama tada biti ugodnije i da ćete lakše komunicirati.
Sretno!
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom