Vidim da tetama već polako ide na živce, a i razumijem ih, zbog njega ne mogu van ili bilo što drugo raditi, jer on ne želi. On želi na vratima plakati i čekati mene. Morala sam čak početi koristiti stražnja vrata, jer se on nije odljepljivao od glavnih vrata, znajući da kroz njih dolazi mama. Sad me samo čeka na drugim vratima.
Kod kuće se lijepo igra, na igralištu se lijepo igra, jedino u vrtiću ne želi. Inače je izrazito tvrdoglavo dijete. Ne surađuje niti s tetama niti s drugom djecom. Kad ga pitam što će raditi u vrtiću, odgovori mi "plakati". Pomalo i ja gubim strpljenje i uz sav trud i objašnjavanje što sve može raditi u vrtiću, ne postižem apsolutno ništa. Svaki dan ga pokupim uplakanog, prljavog nosa, jer ne da nikom ni da mu nos obriše, a sam ne želi, jer kako kaže, mama će. Nije prvi put odvojen od mene. Već više od godinu i pol prijepodne je na čuvanju, dok ja radim.
Frustrirajuća mi je njegova tvrdoglavost i uporno ponavljanje kako će samo plakati. A tamo samo ponavlja kako će mama doći, a on će do tad plakati. Drugih znakova traume, poput buđenja po noći, pišanja u krevet i slično, nema. Kad se vrati kući, skroz normalno se igra. A ujutro opet u vrtić ide plakati. Upomoć. Lijep pozdrav
Odgovor:
Draga mama,
sasvim je razumljivo da pomalo gubite strpljenje jer trenutno ulažete trud, a čini Vam se da ne postižete apsolutno ništa. A dodatnu frustraciju doista mogu poticati djeca koja su uporna u svojim zahtjevima.
Prema opisima vašeg djeteta, on je po karakteristici temperamenta koja se naziva „Upornost“ vrlo visoko, tj. vrlo je uporan u svom naumu. Temperament je biološka odrednica djeteta koja je naslijeđena od roditelja, baka, djedova itd., a „Upornost“ je jedna od devet karakteristika temperamenta. Više o temperamentu možete pročitati ovdje.
Polazak u vrtić većini djeci predstavlja jako veliku životnu promjenu. Odjednom se pojave nove tete, novi prijatelji, novi prostor, nove igračke i slično. Stoga je djeci potreban određeni vremenski period prilagodbe na početak novog razdoblja u njihovom životu. Ponekoj djeci treba manje vremena, a ponekoj djeci nešto više vremena kako bi se ugodno i sigurno osjećali.
Kako biste sinu olakšali, od pomoći može biti da dječaku o vrtiću, odgojiteljicama i drugom djecom govorite u pozitivnim terminima. Primjerice, „Tvoje tete su ovdje da paze na tebe kada mene nema. Njima se možeš javiti kada god poželiš i ja im vjerujem u potpunosti.“ Tim rečenicama možete dodatno opustiti dječaka. Obratite pažnju malo na sebe, šaljete li možda neku neverbalnu poruku djetetu da vrtić nije ugodno mjesto, ili da vas je strah kako će se osjećati dječak u vrtiću. Iako mi odrasli možemo verbalno govoriti jedno, djeca vrlo lako mogu uočiti ako mi nismo sigurni u to što govorimo ili ako doista osjećamo neugodnu emociju kada pričamo o vrtiću ili smo u blizini/u vrtiću. Također, od pomoći može biti da verbalizirate njegovu tugu na vrlo empatičan način. Primjerice, „Vidim da te baš jako jako rastuži kada ja nisam s tobom u vrtiću“. Važno je priznati osjećaje koje vaš dječak u tim trenucima osjeća. Na taj način, on se može dodatno umiriti jer mu pokazujemo da ga razumijemo. Ima li možda vaš dječak neku omiljenu plišanu igračku ili dekicu koju bi mogao ponijeti u vrtić, a koja bi ga mogla još malo dodatno umiriti?
Dječaku je važno empatički pokazati razumijevanje za tugu i njegov plač, no biti dosljedan u postavljanju granica. Približite mu kako će mu vrijeme isto proći, i ako bude birao plakati, i ako bude izabrao igrati se. Ako se bude zaigrao, ponekad će mu vrijeme i brže proći, a uz to će se i zabaviti.
S obzirom da dječak nema problema u odvajanju od vas u drugim situacijama, vjerujem da mu je u vrtiću potrebno malo više vremena te vaše i odgojiteljeve podrške da se opusti, stekne sigurnost i bude onakav dječak kakav on zapravo i jest.
Ako se djetetovo ponašanje neće promijeniti u sljedećih mjesec dana, preporuka je da se javite psihologu kako biste dobili konkretnije smjernice. Možete se javiti i kod nas u Centar Proventus.
Želim vam puno sreće u poduzetim koracima,