
Moj sin je na pragu puberteta i ne znam kako da se postavim

Imam 12-godišnjaka, jedinca sve smo rješavali u hodu... Znam da smo suprug i ja dobri roditelji, ali valjda dođe takav trenutak da ne znaš kako da se postaviš.
Poštovana,
Da, dobro ste osjetili poseban trenutak. Vaš sin, vaše dijete, dolazi u razdoblje u kojem prestaje biti dijete i pretvara se u odraslu osobu. Kao i kada je bio tek rođen njegove će se potrebe i ponašanje mijenjati iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec. To je prirodno, jer mu slijedi vrijeme brzog fizičkog, emocionalnog i socijalnog razvoja u kojem ćete biti svjedok brzim promjenama i naglom odrastanju.
Roditelji u ovoj fazi ponovo upoznaju svoju djecu, a u odnosu s njima bitno je ohrabrenje, razumijevanje, prihvaćanje, podrška i diskusija. Bukvicu ste mu održali u najboljoj namjeri, sa željom da promijeni neželjeno ponašanje, no u ovoj je fazi puno učinkovitije pitati ga o čemu se radi, kako to da su mu se zalomile dvije jedinice i kako to da se sada odjednom nepristojno ponaša. Nabrajanje što sve činite za njega može izazvati osjećaj grižnje savjesti, ali često ne navodi na promjenu. U ovoj razvojnoj fazi dobro je s djetetom diskutirati na istoj razini, što naravno ne znači da roditelji i dalje ne postavljaju granice i da diskusija ne smije završiti s „dva dana nema kompjutora“ ili nešto slično. Moguće psihičke značajke puberteta su:
• zamaranje, rastresenost (mladi dobivaju nove dužnosti i zadatke, prelaze s razredne nastave na predmetnu nastavu) • razdražljivost, nervozno reagiranje • osjećaj nemira (zbog nesigurnosti i češćih konfliktnih situacija) • želja za izolacijom • nezainteresiranost za rad • nagle promjene raspoloženja • maštanje
Roditeljima se nije lako nositi s time. Dijete koje je do jučer pristajalo na zaštitu i kontrolu roditelja u svijetu koji mu je uglavnom stran odjednom počinje tražiti svoje mjesto u tom svijetu i pri tome odbija i zaštitu i kontrolu. Važno je razumjeti da osoba u pubertetu sebe više ne smatra djetetom. Njemu osobno biti će sve manje bitni poljupci za laku noć, a za samopouzdanje i samopoštovanje biti će sve važnija roditeljska dosljednost, ali i povjerenje. Kada kažem „dosljednost“ ne mislim samo na dosljednost u kažnjavanju, nego dosljednost u svim verbalnim i neverbalnim porukama koje dajete djetetu te slaganje vašeg načina života s porukama koje mu dajete.
Na primjer, uzalud je inzistirati da dijete ne puši jer je pušenje loše za zdravlje, ako ste i sami pušač. U razdoblju koje slijedi izuzetno je važno da dijete ne izgubi povjerenje u Vas. Iskren i pošten odnos prema djetetu uz izražavanje svojih potreba puno će pomoći. Ono što neće pomoći jesu poruke poput „ako ti nismo dobri, pronađi druge roditelje“. Takve poruke su u stvari emocionalne ucjene. Dijete zna da realno ne može naći druge roditelje, pa porukom postižete suprotan efekt od željenog – dijete se osieća primorano ostati s vama, umjesto da želi biti s vama. Time mu dajete i poruku koja je suprotna onom što mu inače nastojite usaditi – da ste za njega uvijek tu i da ga volite bez obzira na to kako će se ponašati. Vjerojatno sve to što sam napisala i sami intuitivno osjećate, jer bilo vam je žao. Bilo bi super kada biste to i rekli svom djetetu. To je bitna poruka, kojom pokazujete da i vi možete pogriješiti, ali da ste pogrešku nakon toga spremni i priznati i ispričati se. To će bitno olakšati Vašem sinu da se prema Vama odnosi na isti način. Pogriješio je zbog nepristojnog ponašanja, ali može mu biti žao i može se ispričati.
Roditelj naravno ima zadatak da traži, nadgleda i kažnjava, ali nemojte prakticirati samo to. Ne morate biti „onaj tko kažnjava“, sami sebe na taj način trpate u okvire. Kažnjavajte, nagrađujte, imajte razumijevanja za dijete u pubertetu. Njegove želje i potrebe mogu se razlikovati od vaših. Često mislimo da poznajemo svoje dijete gotovo kao sebe, a onda u pojedinim trenucima shvatimo da neke njegove postupke, stavove ili osjećaje ni u ludilu nismo mogli predvidjeti. U takvoj situaciji možemo reagirati na dva načina – silom pokušati dijete ugurati u kalup za koji mi mislimo da bi mu trebao odgovarati ili to shvatiti kao izazov da dijete i njegove potrebe dublje upoznamo. Ja uvijek preferiram ovu drugu soluciju i razmišljanje o djetetu kao posebnoj osobi, bez ograničenja normi, vlastitih uvjerenja i predrasuda. Da ponovim; razumijevanje postupka ne isključuje kaznu, ako je ona potrebna – dijete treba učiti da nisu bitne samo njegove želje i potrebe, koliko god ih mi razumjeli. No dugoročno će naše iskreno nastojanje da ponovno upoznamo naše dijete, koje to prestaje biti, rezultirati dobrim odnosom, povjerenjem i uzajamnim poštovanjem koje će pubertetske probleme svesti na najmanju moguću mjeru.
Vjerujte i dalje da ste dobri roditelji, jer to i jeste i zbog toga što se preispitujete.