Imam 12-godišnjaka, jedinca sve smo rješavali u hodu... Znam da smo suprug i ja dobri roditelji, ali valjda dođe takav trenutak da ne znaš kako da se postaviš.
Dobar je učenik (vrlo dobar) iako bi da se malo potrudi (smatra učiteljica i mi) mogao biti puno puno bolji. Prije dva mjeseca nakon informacija u školi ( na kojima sam saznala za dvije jedinice iz engleskog radi nepristojnog ponašanja, a inače je imao sve petice) održala sam mu bukvicu u stilu "kako bi se stvarno mogao potruditi rješavati svoje obaveze kako treba, da i ja i suprug radimo dosta ali svo slobodno vrijeme je tu za njega, njegove treninge potrebe". Tada sam mu rekla da ako misli da smo mu loši roditelji neka pronađe nove i ako misli da će mu onda biti bolje. Poslije mi je bilo žao.
Od tada on već dva puta spominje tj. sinoć nam je ostavio poruku na stolu "želim otići iz ove glupe obitelji". Ja znam da je to napisao u ljutnji (nakon utakmice vaterpola gdje se zafrkavao i dirkao drugu djecu koja su slušala što trener govori, a ja sam mu rekla da se to više ne smije dogoditi, da mora na sljedeću utakmicu biti kod trenera kao i ostali i slušati a ne igrati se okolo te da mora reći treneru kako to nije mislio).
Isto tako, znam da sam ja stroži dio roditelja, onaj koji traži, nadgleda i kažnjava, ali eto sad mi je malo teško naći granicu s obzirom na pubertet. Bojim se da ne budem prestroga. Fizičko kažnjavanje zaista izbjegavam i u njegovih 12 godina ne znam da li sam tri put digla ruku na guzu. To rješavam na drugi način, uskratim playstation, kompjutor ili tako nešto.
On nije od izlazaka vani na igru. To je ova kompjutorska generacija, koji opet ja još uvijek nadgledam (ne zna da imam pasword od facebooka). Inače, jako puno razgovaram s njim o svemu što ga god muči, prije spavanja obavezno dobiva poljubac bez obzira da li smo se taj dan posvađali ili ne. Pokušavam ga naučiti da svađanje i ljubav nema veze jedno s drugim, da je on moje dijete i da ga ja volim bez obzira napravi li što loše, posvađamo li se i tako to... u biti da smo uvijek tu za njega.
Ponekad zna spomenuti kako bi volio da ima brata ili sestru (a imao je sestricu koja je umrla ubrzo nakon poroda prije 4 godine). Tada sam s njim išla kod psihologa dva-tri puta, nedostajala je svima nama. Mi smo sad pred 40-tima, ali razmišljali smo o tome i bez njegovih riječi, ali ne znam kako bi se to odrazilo na njega u pubertetu jer bi tada veliki dio pažnje išao na drugu stranu.
Hvala vam na bilo čemu što bi mi moglo pomoći :)
P.
Poštovana,
Da, dobro ste osjetili poseban trenutak. Vaš sin, vaše dijete, dolazi u razdoblje u kojem prestaje biti dijete i pretvara se u odraslu osobu. Kao i kada je bio tek rođen njegove će se potrebe i ponašanje mijenjati iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec. To je prirodno, jer mu slijedi vrijeme brzog fizičkog, emocionalnog i socijalnog razvoja u kojem ćete biti svjedok brzim promjenama i naglom odrastanju.
Roditelji u ovoj fazi ponovo upoznaju svoju djecu, a u odnosu s njima bitno je ohrabrenje, razumijevanje, prihvaćanje, podrška i diskusija. Bukvicu ste mu održali u najboljoj namjeri, sa željom da promijeni neželjeno ponašanje, no u ovoj je fazi puno učinkovitije pitati ga o čemu se radi, kako to da su mu se zalomile dvije jedinice i kako to da se sada odjednom nepristojno ponaša. Nabrajanje što sve činite za njega može izazvati osjećaj grižnje savjesti, ali često ne navodi na promjenu. U ovoj razvojnoj fazi dobro je s djetetom diskutirati na istoj razini, što naravno ne znači da roditelji i dalje ne postavljaju granice i da diskusija ne smije završiti s „dva dana nema kompjutora“ ili nešto slično. Moguće psihičke značajke puberteta su:
• zamaranje, rastresenost (mladi dobivaju nove dužnosti i zadatke, prelaze s razredne nastave na predmetnu nastavu) • razdražljivost, nervozno reagiranje • osjećaj nemira (zbog nesigurnosti i češćih konfliktnih situacija) • želja za izolacijom • nezainteresiranost za rad • nagle promjene raspoloženja • maštanje
Roditeljima se nije lako nositi s time. Dijete koje je do jučer pristajalo na zaštitu i kontrolu roditelja u svijetu koji mu je uglavnom stran odjednom počinje tražiti svoje mjesto u tom svijetu i pri tome odbija i zaštitu i kontrolu. Važno je razumjeti da osoba u pubertetu sebe više ne smatra djetetom. Njemu osobno biti će sve manje bitni poljupci za laku noć, a za samopouzdanje i samopoštovanje biti će sve važnija roditeljska dosljednost, ali i povjerenje. Kada kažem „dosljednost“ ne mislim samo na dosljednost u kažnjavanju, nego dosljednost u svim verbalnim i neverbalnim porukama koje dajete djetetu te slaganje vašeg načina života s porukama koje mu dajete.
Na primjer, uzalud je inzistirati da dijete ne puši jer je pušenje loše za zdravlje, ako ste i sami pušač. U razdoblju koje slijedi izuzetno je važno da dijete ne izgubi povjerenje u Vas. Iskren i pošten odnos prema djetetu uz izražavanje svojih potreba puno će pomoći. Ono što neće pomoći jesu poruke poput „ako ti nismo dobri, pronađi druge roditelje“. Takve poruke su u stvari emocionalne ucjene. Dijete zna da realno ne može naći druge roditelje, pa porukom postižete suprotan efekt od željenog – dijete se osieća primorano ostati s vama, umjesto da želi biti s vama. Time mu dajete i poruku koja je suprotna onom što mu inače nastojite usaditi – da ste za njega uvijek tu i da ga volite bez obzira na to kako će se ponašati. Vjerojatno sve to što sam napisala i sami intuitivno osjećate, jer bilo vam je žao. Bilo bi super kada biste to i rekli svom djetetu. To je bitna poruka, kojom pokazujete da i vi možete pogriješiti, ali da ste pogrešku nakon toga spremni i priznati i ispričati se. To će bitno olakšati Vašem sinu da se prema Vama odnosi na isti način. Pogriješio je zbog nepristojnog ponašanja, ali može mu biti žao i može se ispričati.
Roditelj naravno ima zadatak da traži, nadgleda i kažnjava, ali nemojte prakticirati samo to. Ne morate biti „onaj tko kažnjava“, sami sebe na taj način trpate u okvire. Kažnjavajte, nagrađujte, imajte razumijevanja za dijete u pubertetu. Njegove želje i potrebe mogu se razlikovati od vaših. Često mislimo da poznajemo svoje dijete gotovo kao sebe, a onda u pojedinim trenucima shvatimo da neke njegove postupke, stavove ili osjećaje ni u ludilu nismo mogli predvidjeti. U takvoj situaciji možemo reagirati na dva načina – silom pokušati dijete ugurati u kalup za koji mi mislimo da bi mu trebao odgovarati ili to shvatiti kao izazov da dijete i njegove potrebe dublje upoznamo. Ja uvijek preferiram ovu drugu soluciju i razmišljanje o djetetu kao posebnoj osobi, bez ograničenja normi, vlastitih uvjerenja i predrasuda. Da ponovim; razumijevanje postupka ne isključuje kaznu, ako je ona potrebna – dijete treba učiti da nisu bitne samo njegove želje i potrebe, koliko god ih mi razumjeli. No dugoročno će naše iskreno nastojanje da ponovno upoznamo naše dijete, koje to prestaje biti, rezultirati dobrim odnosom, povjerenjem i uzajamnim poštovanjem koje će pubertetske probleme svesti na najmanju moguću mjeru.
Vjerujte i dalje da ste dobri roditelji, jer to i jeste i zbog toga što se preispitujete.
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, NLP trener