On ima sad 4,5 godine i ide u vrtić, a ja sam zaposlena i radim puno radno vrijeme. Od početka je bio vrlo zahtjevan, plačljiv, dojio bi svakih 30 minuta, noćima nije spavao, vrlo rano je propuzao (s 6 mjeseci), prohodao s nepunih 10 mjeseci, progovorio s godinu dana.
Vrlo je spretan, lijepo crta, voli slagati lego kocke, zna brojati i prepoznaje brojeve, zna sve boje, zna igrati Uno, Memory i dobar je u tome, ali je jako agresivan i ne može kontrolirati svoj bijes. Nedavno smo imali situaciju u vrtiću gdje je udario tetu s vratima, tako da je imala jedno vrijeme plavi obraz. On tvrdi da nije bilo namjerno. Teta je jako burno i glasno reagirala i bila jako uzrujana.
Doma imamo slične situacije, jer ne voli gubiti, ne voli ograničenja u igri ili u životu općenito, i tako sve krene. Počne se bacat na pod, urla iz sveg glasa, viče da ne želi (na primjer, oprati ruke prije jela) i ja ne znam kako reagirati na takvo ponašanje, jer ni jedna moja metoda nije do sada uspjela: - ako ga kaznim, samo postane još gore, - ako mu dam time out, uopće me ne doživljava, - ako ga nastojim smiriti utjehom, zagrljajem, razgovorom, ne da mi ni blizu. Tek kad se smiri dolazi do mene i traži zagrljaj, ali kad se sam smiri, a to zna trajat po 10 minuta.
Iskreno se ne znam nositi s tom agresijom, histerijom, vikom i galamom. Starija djeca nikad nisu imala takve ispade.
On je najmlađi i jesmo ga malo razmazili, ali prvenstveno da si život olakšamo, jer onda je malo sve jednostavnije. Ove ekstremne epizode su počele prije oko dva mjeseca i od tada sve što mu na neki način ograničava njegovu slobodu eskalira ogromnom agresijom, gdje ponekad i mene fizički napada ili lupa vratima (tako se valjda dogodila situacija u vrtiću), baca stvari i slično. Ne što što je prije bilo ok, npr. odlazak u krevet, sad je svaku večer borba. Ručak koji se prije normalno pojeo, sad je svaki put borba da ostane na svom mjestu i ne silazi sa stolice. Ja stvarno ne znam kako dalje. U vrtiću će se uključiti psiholog i nadam se da će to malo pomoći. Kažu mi da je to neka faza i da će proći, a ja se bojim da će postati sve gore i gore. Molim pomoć.
Odgovor:
Draga mama,
kako mogu pročitati, ne znate koje sljedeće korake biste poduzeli i strah vas je da sinovo ponašanje ne postane još gore.
Naveli ste da su ekstremne epizode počele prije dva mjeseca. Jeste li možda primijetili, je li se nešto dogodilo prije dva mjeseca što bi moglo uzrokovati promjenu u sinovom ponašanju? Primjerice neki stresniji događaj u obitelji? Je li možda vaš sin prisustvovao nečemu stresnome izvan obitelji? Bitno je naglasiti da djeca mogu ozbiljno proživjeti neku situaciju koju mi odrasli uopće nećemo doživjeti važnom ili stresnom.
Kako biste mu olakšali samu ljutnju, od pomoći može biti empatičko reflektiranje. Rečenicama poput “Vidim da te baš jako ljuti što moraš oprati ruke” ili “Toliko si ljut da se bacaš po podu” šaljemo mu poruku da nam je važan, da razumijemo da mu je teško, ali i na takav način se može dodatno umiriti. Kako bi izbacio silnu energiju koju osjeća u sebi za vrijeme ljutnje potrebno ga je usmjeriti kako da to učini. Primjerice, aktivnosti poput drapanja papira, udaranja rukom u rastegnutu foliju, šutanje lopte, skakanje mogu poslužiti kao dobar način usmjeravanja ljutnje.
Važno je i da tijekom ljutnje svojem sinu postavljate granice. Primjerice, “Ne udaramo mamu. Vidim da si jako ljut, ali ne udaramo mamu. Možeš gužvati i bacati papir ili gumene loptice”. Sasvim je u redu i fizički ga zaustaviti kada vidite da radi nešto što nije u redu. Primjerice, lupa vratima ili krene vas fizički napadati. Granice je važno postavljati i biti dosljedan u njima.
Sjajno mi je vidjeti da ste se odlučili posavjetovati i sa psihologom. Vjerujem da će vam psiholog moći dati konkretnije smjernice što poduzeti u pojedinim situacijama i procijeniti je li možda vašem sinu potrebna terapija igrom kako bi mu se olakšalo nošenje s ljutnjom.
Želim vam puno sreće u daljnjim koracima.