Naime, djevojčica ponavlja sve radnje koje je sestra napravila na način da svi detalji i osobe budu na istom mjestu. Ako se obratim starijoj, mlađa plače i traži da sve to isto i njoj kažem i da pri tome stojim na istom mjestu, čak u istom položaju. Ako to ne učinim, onda počinje plakanje (bez suza) i bijes. Nekada skače u mjestu i plače. Ako ne popustim, to zna potrajati i više od sat vremena, i teško se smiruje. Kada ponovim sve onako kako ona traži po redoslijedu, onda se smiri. Uvijek zahtijeva da bude prva - prva želi jesti, spavati, ići na WC, kupati se... Na početku sam mislila da je to ljubomora, ali u zadnje vrijeme me počelo zabrinjavati. Ako se starija prva probudi, onda mlađa plače i pita zašto se ona nije prva probudila. Čak zna natjerati (svojim plačem) sestru da se vrati u krevet i da se pravi da spava kako bi se ona onda "prva probudila" i došla do mene. Ja tada, naravno, moram biti na istom mjestu gdje sam bila kada je i starija kći ustala i došla do mene. Je li ovo ponašanje uobičajeno i normalno za blizance? Na koji način da postupim kada počne taj njezin napad histerije i postrojavanje svih nas u kući onako kako je ona zamislila? Pokušali smo s kaznama (da bude tri minute u sobi), ali mislim da s tim ništa nismo postigli jer i tada puno plače i ne može se smiriti. Pokušala sam je, kada je uhvati bijes, zagrliti i smiriti, ali ne ide. Jedino rješenje je da svi postupamo onako kako je ona to zamislila. Mislim da je razmažena, ali što da radim? Kako da riješim ovaj problem? Od početka pokušavam razvijati njihovu individualnost, različito ih oblačim i slično. Predstavlja li ovakvo ponašanje opsesivno-kompulzivni poremećaj?
Draga mama,
vjerujem da Vas zbunjuje ponašanje Vaše mlađe djevojčice. Kroz ponašanje koje opisujete Vaša djevojčica može hraniti svoju potrebu za osjećajem sigurnosti i kontrole. Ipak, tražeći da identično postupate prema njoj i seki te da baš svaki puta bude prva u nečemu, ne zadovoljava te svoje potrebe na adekvatan način. Vjerujem da je za Vas to izuzetno iscrpljujuće te da je teško gledati kako biva isfrustrirana.
Unatoč tome, postupanje kako je ona zamislila i postrojavanje svih drugih prema njezinim željama neće riješiti problem. Time se eventualno može kratkoročno umiriti situacija, ali dugoročno djetetu se šalje poruka da je ona ta koja ima, i treba imati, svu kontrolu. To je prevelik teret za svako dijete i važno je da nauči vjerovati Vama, roditelju, te da se nauči nositi s različitim osjećajima (tuga, ljutnja, ljubomora…). U tome svakako treba pomoć odraslih.
Kada je ljuta, razočarana, ili se osjeća neugodno na neki drugi način, važno je fokusirati se na njezino tadašnje stanje i pomoći joj da se umiri i opusti, ali bez da se „situacija“ oko nje posloži na način na koji bi ona htjela. Time ne uči o sebi i ne uči kontorilirati svoja stanja, a to joj je jako važno za daljnje izazove kroz život.
Normalno je da djeca u nekoj mjeri vole rutinu i predvidivost, ali kako se kod nje javlja rigidnosti koja njoj samoj, ali i Vama, otežava svakodnevno funkcioniranje, bilo bi dobro savjetovati se sa stručnjakom. U njezinoj dobi prerano je govoriti o opsesivno-kompulzivnom poremećaju. Važno je ipak provjeriti zašto ima tako snažnu potrebu za tim ponašanjima.
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom