Prve godine, prvi ispitni rok, prijavila sam samo jedan ispit, pa je moja majka pobjesnila i pričala kako ću je ubiti, da ću sad i taj ispit pasti i da će se ona razboliti zbog mene. U lipnju sam se vratila kući, ostala su mi još dva ispita za uvjet i bila sam nekako sigurna da ću ih položiti, s obzirom na to da znam koliko mi je to bitno. U rujnu sam imala smrtni slučaj i kada sam trebala polagati posljednji ispit, dva tjedna prije, razboljela sam se i nisam toliko pažnje posvetila ispitu. Profesorica me je srušila za pola knjige, tako da sam praktično za pola ispita pala godinu. Onda su mi govorili da sam glupa, da ništa ne mogu u životu i niz drugih uvreda... Sada sam treća godina, gledam da na vrijeme polažem ispite kako ne bih došla u situaciju da mi ostane sve za zadnji čas. Na prvom roku sam dala dva ispita, sad je drugi, a ja sam pala ispit koji sam prijavila. Opet doživljavam nerazumijevanje od njih: sad su mi počeli pričati kako ću pasti godinu, moj otac na sred dvorišta viče kako sam glupa, kako ne mogu položiti jedan ispit, cijelo susjedstvo sluša. Napominjem da nikada nisam bila problematična, ne pijem, ne pušim, ocjene su uvijek bile u redu, ali oni uvijek sumnjaju u mene, pritiskaju me, vrijeđaju,uspoređuju s nekim ljudima i tako dalje. Moj brat je na privatnom fakultetu, njemu je mnogo lakše, ali njega veličaju i uspoređuju me s njim, bez obzira na to što se naši fakulteti ne mogu usporediti. Od siječnja do lipnja sam zatvorena, učim, ne izlazim, to loše utječe na mene, depresivna sam, nervozna, teže mi ide spremanje ispita, nemam nikakvu aktivnost, nisam stekla puno prijatelja ovdje, ide mi se kući (studiram u drugom gradu), ali ne mogu slušati prebacivanja. S mamom se čujem svakodnevno i ispričam joj što radim tijekom dana. Obično ujutro kad ustanem sredim stan (bar da neku aktivnost imam), no kad padnem ispit, mama mi predbaci što sam prala rublje ujutro, umjesto da sam učila... Nekad se pitam smijem li uopće jesti. Ne dopuštaju mi da završim fakultet onako kako ja znam i umijem, imam osjećaj da završavam zbog njih, jer ova situacija meni ne donosi ništa dobro. Ne želim odustati, moj san je da završim fakultet. Nadala sam se da će se nešto popraviti, pokušala sam i razgovarati s njima, ali je ispalo još gore. Što mi je činiti? M.
Draga čitateljice,
vjerujem da ti trenutno nije lako i da te mnogo toga tišti. Ono što vidim pozitivnim u cijeloj ovoj situaciji, jest to što imaš svoj san, svoj cilj. Moj savjet je da svakako ustraješ u svom snu.
Sama kažeš za sebe da nikada nisi bila problematična, da nemaš poroke, da su ti ocjene uvijek bile u redu. S obzirom na to, ne znači li to da tvoji roditelji zapravo nemaju argumenata da sumnjaju u tebe? Nadalje, smatram da čak i ako neka naša ponašanja nisu ok, to i dalje nije razlog da nas netko vrijeđa, predbacuje nam, emocionalno nas ucjenjuje.
Također vjerujem da pad ispita nije neuspjeh – to je samo povratna informacija koja nam govori što trebamo promijeniti kako bi idući put prošli taj ispit. Svima se nekada dogodi da ne uspiju u onome što su naumili – i to nije razlog da nas netko (ili mi sami sebe) omalovažava.
Voljela bi da razmisliš što možeš učiniti da živiš život kakav želiš, da se usmjeriš na fakultet i završiš ga onako kako ti znaš i umiješ? S obzirom da razgovor s roditeljima nije ništa promijenio, postoji li nešto što ti možeš učiniti da se na neki način odvojiš od njih i usmjeriš na svoje želje i potrebe?
Kako bi se fokusirala na svoje potrebe i osnažile se, predlažem ti sljedeće:
– Sama sebi napiši jedno pismo koje će početi s „Draga ja“ u kojem se nahvali za sve dobro što si učinila za sebe i za druge, za sve što si postigla… – Pohvali samu sebe kada nešto dobro napraviš – Ispričaj se sama sebi kad pomisliš da te nitko ne voli, da se nikome ne sviđaš – Ako se ne baviš, počni se baviti nekom fizičkom aktivnošću (vožnja bicikla, trčanje, brzo hodanje…) – Ako već to ne radiš, uvedi redovne obroke (jedi voće i povrće) – Napiši popis svojih karakteristika koje voliš (sve što ti padne na pamet) – Preuzmi odgovornost u smislu „JA poruka“. Primjerice, kada kažemo ON me naljutio, trebali bismo reći JA sam se naljutio/la, te na taj način preuzeti odgovornost za vlastite emocije. Ako uspijemo tako misliti, neminovno preuzimamo odgovornost za vlastiti osjećaj o sebi samima, kao i za vlastito samopouzdanje. – Razmisli u čemu se očituje tvoja kreativnost i počni raditi nešto po tom pitanju – Svaki dan učini jednu lijepu stvar za sebe
Ukoliko imaš mogućnosti i želje, bilo bi dobro kad bi se uključila u proces savjetovanja ili psihoterapije – vjerujem da bi ti razgovor mogao pomoći da se usmjeriš, da ojačaš samopouzdanje i da lakše prebrodiš ovaj period u svom životu.
Želim ti puno snage i sreće.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener