Nakon svake sezone dođem kući s nešto novca što se tamo uspije uštedjeti. Znači moji roditelji, niti baka, me ne financiraju. Ali opet je problem, jer taj zarađeni novac mi nije dovoljan da odem samostalno živjeti na stan. U sezoni 2013. godine sam upoznala dečka, kojeg sam dovela nakon sezone kući da ga upoznam s mojim roditeljima i bakom. Svidio im se i zavoljeli su ga, da bi nakon 2 tjedna što je bio ovdje, on otišao kući a moja mi mama počela govoriti kako smo ja i moj dečko jadni, kako radimo sezonski, da neka se odselimo na stan, da ona ne misli nikoga u svoju kuću priženiti. Govori mi da je razočarana u mene, da me ne vidi kao kćer, da se selim iz kuće, da jedva čeka da me se riješi. Te sam uvrede "progutala" i prešutjela, da bi drugi put nakon što je dečko opet došao kod mene, mama počela nama, znači i pred njim govoriti da smo sirotinja, da nas ne želi više u svojoj kući, da idemo kod njega ili na stan živjeti. Meni je bilo jako neugodno zbog njega, dečko to stvarno nije zaslužio, pomažemo u kući oko svega, ja kuham, čistim, dečko cijepa drva, brine o vatri u peći i sve te neke poslove da zamjeni i olakša mojem tati, a ja kuham i čistim da baka ne mora. Mama inače ne kuha. I za dva dana moj dečko je otišao kući, jer više nije mogao biti ovdje. Bilo mu je jako žao zbog svega što je moja mama izgovorila. I danas se ponovilo. Ja pijem kavu, dolazi moja mama (bile smo same u kući, pa je dobila dar govora), govori mi je da jedva čeka da odem raditi na more, da me ne može više gledati u kući, da jedem njenu hranu i da se grijem na njena drva, da sam veliki trošak. Počela sam plakati, više nisam mogla to držati u sebi, pa sam ju pitala da li je njoj samo do novaca, dali ima imalo osjećaja, da se ne ponaša kao majka, a ona je nastavila sa svojim ponižavanjem. Moram također napomenuti da je oduvijek takva prema meni i mojoj sestri koja je otišla živjeti kao podstanar, jedva preživljava tamo, ali ne želi se vratiti kući jer kaže da ne može to više podnijeti, to psihičko zlostavljanje. Prije dvije godine sam isto imala dečka, bili smo zajedno od moje 15. do 19. godine. Moja mama ga je doslovno otjerala kući kad je jedno popodne došao kod mene na kavu, jer živimo blizu jedan drugog. To mi je bilo užasno, poniženje mene i njega. Nakon toga je ta veze pukla jer je on rekao da se boji doći kod mene. Moji prijatelji ne dolaze kod mene jer se boje moje mame, stalno se dere, ne pazi tko je kod mene, ulazi mi u sobu bez kucanja, dere se na mene. Gosti ne smiju pušiti, jer viče da ne želi da joj kuća bude zadimljena zbog njih. Stvara mi neugodu uvijek. Znači, meni je nakon onog danas, kad sam počela plakati pukao film, plakala sam cijeli dan i preispitivala sebe jesam li ja normalna, da li je ona normalna, ne znam uopće što da mislim. Ja ne znam kako da ovo izdržim, s njom se neda razgovarati, odmah počinje svađa, ne znam što mi je činiti. Zbog nje imam jako loše mišljenje o sebi, bojim se izaći gdje ima puno ljudi, bojim se spavati duže ujutro da ne bi opet počela da me tjera od kuće, zabranjuje mi da palim svjetlo u kuhinji pa moram u mraku tražiti kruh itd. Većinu vremena ju pokušavam izbjeći u kući, jer svađa je konstantna, jedem kod bake u kuhinji, takoreći, skrivam se da jedem, hvala bogu pa imam dvije kuhinje u kući i divnu baku, koja mi neda da odem od kuće, kaže da je to isto moja kuća koliko i od ostalih. Baka i tata isto su u grču zbog mame, i na njih se dere stalno, moj tata je počeo mucati, koliko ga je izmučila i napravila da nema samopouzdanja. Ja mislim da moja mama mrzi to što sam ja odrasla, radim stvari na neki svoj način, po svom planu, a ne onako kako je ona zamislila te da se zato ponaša tako prema meni. Drugi razlog ne vidim. I svome dečku sam rekla sve što je danas bilo i što mi je sve rekla, rekao mi je da kupim stvari i da dolazim kod njega živjeti, da samo kod njega uvijek dobrodošla i vole me njegovi roditelji. Otišla bih od kuće, ali bojim se za baku i tatu, bojim se ako odem da će me zauvijek prekrižiti iz svog života. To je to što me koči. Ja bih otišla, ali me ujedno strah, pa ne znam da li da ostanem ovdje, možda se promijeni situacija. A ako ostanem, bojim se da ću poludjeti. Oprostite na dugom tekstu, ali to je zbilja ono najkraće što me muči i tišti. Molim Vas da mi odgovorite, da mi kažete što mislite o ovoj situaciji, da li da idem ili da ostanem. Hvala Vam najljepša! Nesretna
Draga nesretna,
Vjerujem da ti trenutno nije lako i da te mnogo toga tišti. Odgovor na pitanje o tome što trebaš učiniti – ostati ili otići – najbolje znaš samo ti. Kada kažeš da te strah otići jer se bojiš za tatu i baku, da će te zauvijek prekrižiti, moje pitanje tebi jest jesi li s njima razgovarala o svom odlasku? Jesu li ti dali do znanja da bi te prekrižili kada bi otišla? I što će se dogoditi ako se to doista dogodi, ako te doista prekriže?
Tvoji baka i tata su odrasli ljudi i kao takvi su sami odgovorni za svoj život i svoje ponašanje. Kada su u pitanju odrasle osobe i njihovo nezadovoljstvo vlastitim životom, jedino što im može pomoći jest njihova odluka o promjeni – a ne pomoć i spašavanje od strane drugih.
Voljela bi da razmisliš što će se dogoditi ako ostaneš? Kako vidiš svoj život, svoju budućnost? Uz dečka kojeg voliš i koji te podržava ili uz majku koja te vrijeđa i ponižava?
Kada kažeš da će se situacija možda promijeniti – je li se do sada ijednom promijenila?
Nekada nam nije jasno iz kojeg razloga ljudi čine stvari koje čine. No važno je znati da na njihove postupke, ma kakvi god oni bili, ne možemo utjecati. Jedino na što možemo utjecati smo mi sami i naši postupci. U svakoj situaciji imamo izbor – ponekad nam se izbori koje imamo neće svidjeti, no izbor zapravo postoji. Na nama je da preispitamo koji će nas izbor usrećiti, koji će nam omogućiti da živimo život punim plućima, život kakav želimo.
Ukoilko imaš mogućnosti i želje, bilo bi dobro kada bi se uključila u proces savjetovanja ili psihoterapije – vjerujem da bi ti razgovor mogao pomoći da doneseš odluku, da ojačaš samopouzdanje i da lakše prebrodiš ovaj period u svom životu.
Želim ti puno snage i sreće
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener