Imam dečka još iz srednje škole, stvarno smo se našli, jedno smo drugom oslonac za sve... Imamo dosta želja i snova, a jedan od njih je da idemo negdje na put, sami, za što smo skupljali novac i uspjeli ga skupiti. No, međutim, postoji jedan problem, a to su - moji roditelji.

Konzervativni su po tom pitanju i ne smijem nikako da im se obratim s tim pitanjem jer znam kakav će biti odgovor: "Nema šanse". Četvrta sam godina fakulteta i neugodno mi je postaviti im takvo pitanje, stvarno ne znam sta ću od sebe više... Sramim se, a trebalo bi da sam dosad zrela i da me briga za sve. Ali nisam... Plašim se ako se budem svađala s njima ili im previše proturiječila, da će se previše zabrinuti, da će im skočiti tlak, da će ovo, da će ono. Tata je stariji od mame, ali je i dosta realniji i ima više razumijevanja. A mama, s druge strane, će na ovo odgovoriti s puno nervoze i predrasuda (znam da će biti takva). Što da radim? Na koji način da im priđem? S kojom pričom? Da li je u redu da se buntovnički ponašam ako želim ostvariti taj svoj san, koji nije nista loše? Dugo smo se trudili da skipimo taj novac i imamo lijepu svoticu da odemo npr. do Turske i mislim da sam to zaslužila, s obzirom da sam pristojna, dobra, ne pravim probleme. Možda ovo zvuči smiješno za nekog mojih godina, ali ja sam jednostavno takva, ne mogu uvijek misliti samo na sebe, jer i drugi imaju osjećaje, a ti drugi su ne bilo tko - to su moji roditelji. Da li trebam postati egoistična u takvim stvarima i situacijama, pa makar na silu, makar glumila? :) Puno lijepih pozdrava, nadam se da ćete mi poslati neki savjet.... Svako dobro... P.S. Oni znaju dečka, koji je kulturan, dobar je student, nema poroka.... Jedino što bi im moglo biti problem je to što bi išla sama sa dečkom na par dana. E.

Prvo pitanje koje bih vam htjela postaviti jest: Koliko morate biti dobri i pristojni da biste smjeli misliti na sebe? Sve ste učinili da zadovoljite svoje roditelje, pristojni ste, dobri i ne radite probleme. Našli ste i dečka koji je kulturan, dobar student i nema poroka. Drugo je pitanje: Je li misliti na sebe u takvim stvarima i situacijama zaista znači biti egoističan? Nadalje kažete „ne mogu uvijek misliti samo na sebe, jer i drugi imaju osjećaje“. Da li zaista uvijek mislite na sebe? Koliko i u kojim situacijama mislite na sebe? Možete li se sjetiti jedne situacije u kojoj niste mislili na sebe, već na svoje roditelje?

Kako se moj odgovor ne bi sveo na protupitanja evo nekoliko stvari koje bih vam preporučila na temelju toga što ste napisali.

Da li da se ponašate buntovnički i jednostavno odete? Po mom mišljenju ne. Vjerujem da bi u slučaju takvog scenarija bili toliko opterećeni da bi sav novac koji ste vrijedno uštedjeli bio bačen u vjetar. Vjerojatno biste u Turskoj razmišljali o svojim roditeljima, kako su, jesu li zdravi, potreseni itd i sigurna sam da svoje putovanje niste tako zamišljali. Po mom mišljenju bolje je da se zauzmete za sebe te na jedan diplomatskiji način postignete svoj cilj, a to je dobiti pristanak roditelja da odete na putovanje te tek kada ste sve učinili da ispregovarate dozvolu vidite što ćete ukoliko vam svoj pristanak ne daju.

U prvom redu bitno je Vaše unutarnja uvjerenje: je li to OK? Je li za vas OK da odete na putovanje s dečkom, za koje ste štedjeli novac? U vašem pismu kažete da mislite da ste to zaslužili, da je to vaš san i da nije ništa loše. Jako je bitno i da vjerujete u to. Punim srcem. Jer zaista, što ima loše u tome da djevojka/mlada žena od 21 godinu ode na putovanje s mladićem s kojim je u vezi još od srednje škole?

Kada i sami povjerujete da je to OK, možda je dobro da prvo razgovarate s ocem koji je realniji i razumniji. Predstavite mu svoj plan, recite mu koliko Vam je to važno. Recite mu da raumijete da će se brinuti te da vam je jako stalo da odete. Upotrijebite sve argumente da ga uvjerite, a u koje i sami 100% vjerujete.

Prije no što krenete razgovarati uvedite se u stanje sigurnosti na način da se sjetite jedne situacije u kojoj ste bili jako sigurni u sebe. Nije važna sama situacija, već osjećaj sigurnosti. Situacija može biti banalna, primjerice vozite se u tramvaju. Kada se sjetite te situacije prisjetite se kakav je to osjećaj biti siguran u sebe. Osjetite sigurnost u cijelom tijelu, ispravite leđa, podignite glavu, glas neka vam odražava vašu sigurnost.

Nakon razgovara s ocem, možda u njemu pronađete svog saveznika. Ako tome bude tako mislim da ćete zajedno privoliti majku da da svoj pristanak. Ukoliko se to ne desi, preporučam da ozbiljno razmislite bi li vaše ponašanje bilo zaista egoistično da odete i bez njihovog pristanka, što je egoizam i nisu li vaši roditelje možda i egoizam doveo do toga da danas ne razumiju potrebe svoje već odrasle kćeri..

Sretno s ishodom,

Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, NLP trener

Centar Proventus