Prije par dana je primjetila da kad im se približi, one zašute i raziđu se. Vidi da pričaju o njoj, odnosno da je tračaju. Da bi joj na fejsu jedna od popularnih cura napisala da se ona gadi 90% razreda i da je krajnje vrijeme da joj to netko kaže. Razlog tome je, barem ona pretostavlja, bio taj što je udarila jednog dečka zatvatajući prozor slučajno. On se derao na nju, a ona se okrenula i otišla ne ispričavši mu se. Tako je jadna i svaki dan plače. Ne znam kako da joj pomognem? Očito je da se tu neće baš puno toga promjeniti, a treba izdržati do kraja četvrtog razdreda. Što vi predlažete da napravim? Unaprijed hvala. mama Ž.
Draga mama, shvaćam vašu zabrinutost i empatiju. Na žalost stvari ne možete rješavati umjesto kćerke, ali joj možete biti podrška i savjetnik. Razgovarajte s njom. Kada plače znači da je tužna, a reakcija koju tužan čovjek traži jest utjeha. Stoga budite tu za nju. Zagrlite ju, utješite i onda razgovarajte. Ako ne želi razgovarati, možete joj reći da ste tu za nju i neka dođe do vas kada bude spremna. Neki puta je djetetu potrebno samo znati da ima nekoga uz sebe, nekoga iza svojih leđa. U takvim situacijama djetetu pomaže njegovo samopouzdanje i samopoštovanje. Samopouzdan čovjek vjeruje da je sposoban razmišljati, donositi odluke i rješavati probleme na koje nailazi u svom životu. Utjecati na njeno samopouzdanje možete na način da vjerujete da ona ima sve kapacitete da riješi svoj problem. Vi ju možete saslušati, hvaliti, pomoći joj da sama nađe rješenje, dopustiti joj da uči na svojim greškama. Možete ju pitati kako će riješiti svoj problem. Na taj način trgnuti ćete ju iz pozicije žrtve u nekoga tko razmišlja o rješenju. Sami joj možete ponuditi način na koji biste vi to riješili: primjerice, je li razmišljala o tome da se ispriča tom dečku, da pita tu djevojku kome se to točno gadi i zbog čega, da se druži s ljudima s kojima je odnos u redu, da se upiše na neku aktivnost i proaktivno nađe novo društvo u kojem će biti prihvaćena, da razgovara s nekim drugim osim te djevojke (jer na kraju krajeva to je samo njeno mišljenje, možda onih 90% učenika uopće ne razmišlja tako)….
Postoji jedna pretpostavka koja kaže: NE POSTOJI NEUSPJEH, POSTOJI SAMO POVRATNA INFORMACIJA. Ukoliko takve situacije promatramo kao neuspjeh, to ostaje kao zamrznuto iskustvo iz kojeg nismo ništa naučili te koje nas je samo povrijedilo i utjecalo na gubitak samopouzdanja. Naprotiv ako ga gledamo kao povratnu informaciju iz njega izvlačimo ono dobro i to itekako utječe na naš osjećaj da imamo stvari u svojim rukama, da mi upravljamo svojim životima, a ne netko drugi, a sigurna sam da biste to željeli naučiti svoju kćer. Samo hrabro i dalje budite tu za nju. Pozdrav,
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, Centar Proventus