Ima 4,5 godine, zanimljiv je, razigran, izuzetno veseo, zna dosta pjesmica, brzo ih pamti, broji samo do 10, zna boje... ali ne zna se ponašati u društvu. Meni je najveći problem udaranje, jer često zna udariti drugu djecu bez razloga. Ima sestru (10 godina) koju stalno ili štipa ili udara. Moja reakcija je nekad kazna (soba), a nekada i grubo vikanje jer stvarno ne znam kako to rješiti. Traje to dugo i čitam stalno o odgoju djece i pokušavam pričati s njim, ali to se i dalje ponavlja. Zna se on nekada i lijepo igrati, nije sebičan, voli društvo, ali ja stalno hodam za njim i pazim da ne lupi nekoga dok se igra. Također je tvrdoglav i veoma često ne sluša moje "ne". Eto, to je to uglavnom. Ima još puno i lijepih i onih manje lijepih osobina, ali o tome poslije vašeg odgovora kojem se nadam... Pozdrav, beta
Draga mama,
Prije svega bih željela reći da prema svemu napisanom imate divnog i darovitog sina. Problem koji imate s njim odraz je vjerojatno njegovog temperamenta, dakle određenih urođenih karakteristika zbog kojih su neka djeca „življa“ i inicijalno manje empatična prema drugima u svojoj okolini. To donosi i svoje prednosti – takva će se djeca kasnije lakše izboriti za sebe, a svi znamo koliko je u današnjem svijetu to važno.
No, s druge strane, za život su jednako važne socijalne vještine kojima moramo naučiti svoje dijete. Među te vještine spadaju i granice u agresivnom ponašanju prema drugima. Neku je djecu lakše naučiti tim granicama, drugu teže – vaš dječak očito spada u tu drugu skupinu djece.
Na žalost, da biste to naučili vašeg sina, postoji samo jedna metoda – primjereno kažnjavanje. Kad kažem „primjereno“, to znači da je ono prikladno težini djela za koje želimo kazniti dijete te pravovremeno i dosljedno provedeno. Konkretno: Kada vaš sin udari drugo dijete, kazna mora biti odmah određena i, kad god to okolnosti dozvoljavaju, što prije izvršena, kako bi dijete jasno razumjelo da je kazna posljedica točno određenog čina. Najbolje je da prije te situacije razmislite kako ćete ga kazniti, kako ne biste u ljutini odredili prestrogu kaznu ili kaznu koju realno ne možete izvršiti. Ni Vi ni Vaše dijete nemate ništa od toga da nakon njegovog udarca dreknete „Sada nema crtića mjesec dana!“, ako ga, na primjer, čuva baka koja će mu dozvoliti da gleda crtiće. Pogotovo je loše ako kasnije odustanete od kazne jer mislite da je prestroga – davanje pa ublažavanje kazne ili odustajanje od nje zbunjuje dijete i zamagljuje vezu između čina i kazne. Načelno, blaža će kazna koja je uvijek i dosljedno provedena imati bolji učinak od stroge kazne koja se ne provodi dosljedno.
Za kraj, još jedna važna napomena: Roditeljeva je dužnost, i moralna i zakonska, osigurati djetetu zadovoljenje njegovih osnovnih potreba. Zato nikada ne kažnjavajte onemogućavanjem zadovoljenja osnovnih potreba poput „danas za tebe nema večere“. Postoje mnogi drugi načini kažnjavanja uskraćivanjem djetetovih zadovoljstava i želja koji ne zadiru u osnovne egzistencijalne potrebe djeteta.
Ukoliko ustrajete u kažnjavanju agresivnog ponašanja i pri tome budete dosljedni, ukoliko će Vaša neverbalna komunikacija biti usklađena s verbalnom vrlo je vjerojatno da ćete postići svoj cilj.
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, NLP trener