Teško je pratio program jer je malo zujav, previše društven, ali u isto vrijeme i malo nesiguran i sramežljiv. Svatko tko mu priđe autamatski mu postaje prijatelj, te je tako nekoliko puta u prvom polugodištu išao iz škole sa prijateljem S. E sad kreće moje pitanje: S. je dijete roditelja koji su kako mi kažu, oboje psihički bolesni, a on siroti ima govornu manu koja se meni čak i ne čini tako strašna obzirom na to da nije imao od koga naučiti govoriti osim od roditelja koji su ga do 6. godine držali izoliranog, a i otac ima isti problem. Kada S. govori on tepa, a samo nekoliko sam puta čula da izgovara "r". Naime problem je u tome što je moj sinčić njega pozvao doma, a učiteljice su nas nakon toga momentalno zvale, jer se njih dvojca ne bi trebali družiti, kažu da je S. agresivan?!

On nije uopće agresivan. Pitala sam ga zašto tuče drugu djecu i on kaže da ga zezaju, užasno je izoliran od drugih i pretjerano stigmatiziran i čini mi se kao da nitko ne želi ništa napraviti da mu se pomogne. Roditelje ne osuđujem jer su bolesni, već društvo koje se tako postavlja. Maleni je prekrasan, ide sada u drugi razred i to po posebnom programu iako ni to ne shvaćam, jer se meni čini kao pametno i inteligentno djete koje bi uz malo više rada postigno nevjerovatan napredak. Mene sada zanima kako mu ja i moja obitelj možemo pomoći? Kome se obratiti za pomoć budući da nisam roditelj tome djetetu. Imala sam na umu ponuditi pomoć oko vožnje logopedu, psihologu, upisati ga na neki sport, malo ga pokušati socijalizirati, ali moram biti konkretnije upoznata sa njegovim problemom i imati barem nečiju stručnu podršku jer je situacija u kojoj se on nalazi trenutno krajnje ružna i ponižavajuća, a nijedno dijete to ne zaslužuje. Hvala Vam puno. xy

Poštovana,

U prvom redu moram reći kako me dirnula Vaša brižnost prema tom djetetu. Na svako dijete tijekom njegova razvoja utječu odrasli kao bitne figure. To su prvenstveno roditelji, ali i ostali koji imaju utjecaj na dijete. Pod utjecajem tih odraslih dijete formira svoj sustav vrijednosti, kristaliziraju se njegova uvjerenja, razvija se samopouzdanje ili nesamopouzdanje…

Kažete da dječak živi s roditeljima koji su psihički bolesni, a reakcija učiteljica je po mom mišljenju apsolutno neprihvatljiva jer ukazuje na to da dječaka ne gledaju kao individuu koja ima svoje specifičnosti; možemo zaključiti da i nema baš puno pozitivnih odraslih utjecaja. S te strane vaš utjecaj (što može biti i minimalno uključivanje) može ostaviti velikog traga na njegovo odrastanje. Prekrasno je i to što ste prepoznali u njemu pametno i inteligentno dijete i što gledate pozitivno.

Vrlo često se događa da ljudi ljude promatraju kroz različita ograničavajuća uvjerenja čime se zapravo doprinosi da se takva uvjerenja i ostvare. Primjerice ako za neko dijete govorimo da je lijen i ne baš pametan, i dovoljno puta to ponovimo i samo dijete će početi vjerovati da je lijen i ne baš pametan i na takav će se način ponašati. Zapravo radi se o ograničavajućem uvjerenju na razini identiteta. Čak i da on jest agresivan, bilo bi super da su učiteljice postavile pitanje koji je uzrok agresivnog ponašanja, jer agresivno ponašanje je samo simptom.

Ono što možete učiniti jest da ga zaista upišete na neki sport ili kakvu drugu aktivnost za koju dječak pokazuje interes, naravno uz suglasnost njegovih roditelja. Što se stručne pomoći tiče možda bi bilo dobro da se obratite školskom psihologu i s njim napravite „akcijski plan“.

Preporučam da budete spremni na odbijanje njegovih roditelja. Naime ljudi često, bez obzira na imovinsko stanje i cijelu situaciju znaju odbiti pomoć jer ne žele biti u ulozi žrtve koju treba spašavati. Nadalje oni bi to mogli shvatiti kao uplitanje u njihov život ili ne neki treći odbijajući način. Jer bez obzira na njihovu bolest, njima nisu ukinuta roditeljska prava te su odgovorni za njega i njegov razvoj. Ne znam ništa o roditeljima, pa su ovo sve moje halucinacije ili možemo reći hipoteze koje ćete odbaciti ili potvrditi u direktnom razgovoru s njima.

Čak i da ga ne vozite logopedu, psihologu i ne upišete ga na sport, vrijeme koje će provesti s vama kod vašeg sina na zajedničkom igranju sigurno će imati značaj u njegovu razvoju. Poslijepodne u igri, možda s kakvim palačinkama može za njega predstavljati fantastično pozitivno iskustvo.

Pri tome pazite da ne uđete u ulogu spasitelja. Laički rečeno da od njega nesvjesno i nenamjerno ne napravite „slučaj“ kojem treba pomagati. Razlika između spasitelja i brižne osobe je: - Brižna osoba može brinuti vjerujući u resurse i kapacitete osobe koja je ugrožena. Ona nudi pomoć i ne pomaže ako je njena pomoć od druge strane odbijena. Brižna osoba može pomagati i emotivno se ne uplitati. - Spasitelj uvijek ima sto prijedloga rješenja, on nudi svoja rješenja i ako ga osoba to nije tražila, a ako osoba ima neko svoje rješenje spasitelj je u stanju reci : „Ali ja mislim da je ovo bolje za tebe“.

Nadam se da ćete naći zajednički jezik sa školskim psihologom i krenuti u realizaciju izvrsne ideje.

Srdačan pozdrav,

Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut i dipl. socijalni radnik, Centar Proventus