On je iako je sjedio u sjedalici, pregrizao jezik i završio na šivanju, a mene su otpeljali u drugu bolnicu. S njim je bio tata. Sada mogu reći da smo se fizički nekako izvukli, ali ono što me muči je njegovo vraćanje na temu. Rekli su mi da će klinci to brzo zaboraviti i da ga ne prekidam kad priča o tome, ali sad je već prošlo 5 mjeseci, a skoro svaki dan me pita zašto je striček lupio našeg atosa, tog stričeka treba zlupati... čak je počeo uzimati telefon i na telefon mu kao se obraćati i vikati na njega. Priča počne iznenada... nevezano za to što radi... usred crtića, ručka...
U početku ga nisam sprječavala jer su mi savjetovali da se treba ispuhati. Priča on povremeno i kako ga je jezo bolio. Prije smo pričali s njim o tome, i muž i baka i ja, sad sam mu počela govoriti da je sve to prošlo i da će već neko stričeka kazniti. Ne bi ga htjela dodatno traumatizirati pa me samo zanima dal sam na dobrom putu. Htjela bi da mi kaže što ga muči i ne sprečavati ga, a opet.... kako da to zaboravi? Hvala puno. I.
Draga I.
Taj događaj je izazvao niz vrlo stresnih situacija za Vašeg sina i normalno je da mu treba neko vrijeme da taj događaj "proradi". Taj događaj je izazvao i niz emocija poput: straha zbog samog događaja, straha zbog odvajanja od Vas, možda je i bio povrijeđen što ste Vi bili u drugoj bolnici, ljutnju, tugu.
Ono što možete jest dozvoliti mu fantazije kroz igru kako bi on preuzeo kontrolu u toj situaciji jer to je ono što traži time što govori „da će izlupati stričeka“, „zove“ ga na telefon i viče na njega. Ono što je bitno je da ga pokušate preusmjeriti da to sve izrazi kroz simboličku igru.
Također, važno je da dobije dozvolu od Vas da ga „izlupa“ i da se „izviče na njega“. To možete učiniti tako da, kada ponovno počne pričati o tome, da ga preusmjerite da zamisli da je neka lutka taj striček pa da „izlupa“ tu lutku. Jako je važno da, ako primijetite da bi živu osobu udario, da mu vrlo jasno povučete granicu i da kažete da osobu ne može udariti, ali da može zamisliti da je lutak ta osoba.
Možda će biti zbunjen sa time u trenutku, pa počnite vi prvi sa rečenicama kao što bi on sam rekao: „zločesti striček“, „nije pazio, pa nas je udario“, „jako sam uplašena što nas je udario“, „jako sam ljuta na stričeka“, „ljuta sam što sam morala biti u drugoj bolnici, a ne sa tobom (sa sinom)“, „i jako sam tužna bila tada“, „i zabrinuta da li si dobro“, „ma baš sam ljuta na stričeka što nas je odvojio“, „tako mi je falio moj sin kada sam bila u bolnici“.
Kao što možete iz gore navedenih rečenica primijetiti, važno je naglašavati neizrečene osjećaje Vašeg sina. Tako će mu biti lakše shvatiti što on to osjeća, prepoznati taj osjećaj, te od Vas dobiti ono što mu je potrebno – dozvolu da izbaci ljutnju pri čemu ćete ga doista čuti, zagrljaj i utjehu ako je tužan te podršku i osjećaj da je sada na sigurnom kada kaže da ga je strah.
Kada Vi počnete lupati lutku/jastuk ili nešto slično i izgovarati ove riječi, vjerojatno će se i Vaš sin u tome pridružiti. Možda će isprva gledati i čuditi se, pa ga onda pozovite i recite da neka „i on pokaže tom stričeku kako je njemu bilo kada vas je udario“. Nakon ovakve prorade osjećaja, Vaše dijete će dobiti i osjećaj kontrole nad tom situacijom što će mu pomoći da se pomiri sa tim događajem. Na kraju, kada izbaci sve što ima za reći, recite sinu kako se takve stvari događaju u životu, ali da zato postoje ljudi poput doktora koji nam pomognu da budemo bolje.
Prema Vašem opisu, striček je pogriješio u toj saobraćajnoj. Ako ste Vi isto napravili grešku, i to izverbalizirajte kako ne biste svu krivnju prebacili na drugog i kako bi Vaš sin imao prilike naučiti kako preuzeti odgovornost za svoje postupke, ma koliko to teško Vama bilo.
I posljednje, jako je važno da osvijestite kako Vi proživljavate ovu situaciju – koliko se u Vama „zadržao“ strah, kako Vi noću spavate, da li se Vaš život nastavio potpuno normalno ili osjećate neke posljedice zbog toga? Naime, ako sami to niste do kraja proradili, moguće je da Vaš sin u većoj mjeri sve to izražava jer osim svojih emocija, izražava i Vaše. Zato je važno da budemo svjesni vlastitih, kako bismo saznali kako sami sebi pomoći te kako dijete ne preuzelo odgovornost za naše emocije i brigu o nama.
Ako niti nakon ovakve dozvole za proradom osjećaja, Vaš sin neće prestati govoriti o tome (s time da mu dajte barem mjesec – dva da izbacuje što je proživio na ovaj način), tada Vam predlažem, ako živite u Zagrebu, da nam se obratite u Centar Proventus. Terapija igrom dobro pomaže u proradi traumatskih iskustava.
Tatjana Gjurković, dipl psiholog, certificirani terapeut igrom