Jako se opire mojim pokušajima da ga natjeram da stekne naviku ponavljanja, jer želim da stekne radne navike i osjećaj obaveze. Inače, učiteljica im zadaje jako malo zadaće. Uz to, nema osjećaj za vrijeme. Primjerice, koliko se brzo mora spremiti za školu da stigne na vrijeme... tako da su i oko toga česti konflikti. Inače je dobro dijete (nije agresivac, poštuje drugu djecu, empatičan je...), čak, vrlo naivno dijete u odnosu na neku drugu djecu koju poznajem. Da li da jednostavno pričekam da dosegne zrelost primjerenu svojoj dobi i do kada, odnosno što mi je najpametnije učiniti, a da opet ne ugrozim naš odnos? Suncokret

Draga mama, Po svemu što ste napisali Vaš sin je iznimno bistro, dobro, empatično dijete. S obzirom na njegovu dob (10,5 godina) čini mi se da od njega očekujete malo previše. Djeca u toj dobi još uvijek preferiraju igru. Djeca kroz igru usvajaju mnoštvo životnih spoznaja, a ona im pomaže i kod shvaćanja odnosa među ljudima, upoznavanja i prihvaćanja drugih. Kroz igru se isto tako mogu stjecati i radne navike.

Koliko sam shvatila iz vašeg pisma, vaš je sin odlikaš, koji nema nikakvih problema u svezi školskih obveza. Vjerojatno piše zadaće koje mu učiteljica zadaje. S obzirom na to, vjerojatno mu nije sasvim jasno zašto je potrebno ponavljanje. To je otprilike kao da vama šef kaže da morate ponoviti neki dobro odrađeni posao, a vi u tome ne vidite nikakvu svrhu. Kad pitate - zašto, dobijete odgovor „pa zato jer je to dobro za tebe, da ne izgubiš radne navike“.

Ipak, slažem se da je za djecu poželjno stvaranje radnih navika i, općenito, razvijanje strasti prema poslu i postizanju malih, svakodnevnih uspjeha u radu koji donose zadovoljstvo. To se ne mora stjecati samo kroz školske obveze. Može se razvijati i tako da ga uključite u zajedničko obavljanje kućanskih poslova ili u obavljanje nekih drugih zaduženja i aktivnosti u kojima će on vidjeti smisao, prvo kroz to da doprinese životu u obitelji, a kasnije i kroz to da usavršava vještine koje je stekao. Dobro je da i rad shvati kao igru, ali to ćete postići samo ako mu dajete smislene zadatke s jasno vidljivim rezultatima, a ne samo neko „pomaganje“ koje se svodi na vječnu rutinu bez jasnih i desetogodišnjem djetetu vidljivih rezultata.

Primjerice, možete ga naučiti kuhati, sudjelovati u nabavci od određivanja budžeta za nabavku i kontrole cijena do kupovine i donošenja i pospremanja nabavljenih stvari, možete ga uključiti u izvršenje nekih manje zahtjevnih majstorskih poslova. Neka mu rad u timu s vama postane stil i način života.

Ukoliko ćete ga forsirati na ponavljanje samo radi ponavljanja, koje ne daje nikakve bolje rezultate, i nagrađivati ga kad ponavlja i „kad se trudi“ iako razlike u rezultatima nema, mogao bi na nesvjesnoj razini steći zaključak da je u životu važno samo teško raditi bez obzira na rezultate. U tom se slučaju ne treba čuditi ako za život važni rezultati izostanu, pa makar imao i dobre radne navike.

U dobi do 12 godina djeca uče nove vještine, uče se adaptirati, ali isto tako uče se i ne slagati. Dakle, njegovo neslaganje je sastavni dio razvojnog procesa. Zadatak i obveza roditelja u ovoj dobi su da djetetu osiguraju sredstva za učenje novih vještina, a isto tako da ih podržavaju, pohvaljuju i postavljaju granice.

Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, NLP trener

Centar Proventus