U svemu im pomažemo, možda čak i previše. U kući ima i vike, i smijeha i plača. Od početka našeg roditeljstva shvaćamo da je danas teško biti roditelj pa se uvijek zajedno borimo da odgojimo našu djecu kako treba. Naš stariji sin je u školi prošao maltretiranje i ruganje, ali je jednostavno uz našu podršku i česte razgovore naučio ignorirati te stvari i nakon 6 godina školovanja počeo je dobivati i prijatelje i sad u 7. razredu mogu reći da sam naučila biti mama, a moj muž tata.
Na žalost čini mi se da ne znamo i ne možemo pomoći našem srednjem sinu od 11 godina. On je od vrtićke dobi osjećajno i umiljato dijete, jako je sramežljiv i u zadnje vrijeme se dosta zatvorio iako s njim radimo isto kao i sa starijim sinom. No osjećamo da griješimo u nečemu. On je sad u 5. razredu i prijatelji ga maltretiraju. Ne tuku ga nego jednostavno mu govore da je glup, kreten, debeo i moje dijete to trpi. Pokušava ignorirati to i uspio je sve do ovog ponedjeljka. U ponedjeljak se na žalost potukao s dva dječaka koji su ga zadirkivali tj. on je dečka ugrizao, a taj dečko je njega ogrebao po licu i oštetio mu kapilare u oku.
Moje dijete je prijavljeno centru za socijalnu skrb i svim ustanovama kojima su to kao škola morali prijaviti. U petak moramo ići kod liječnice na razgovor da se utvrdi što naše dijete muči. Pa bi vas molila ako mi ikako možete pomoći - kako se ponašati prema njemu i kako ga pokušati nagovoriti da se otvori? Kćerku naravno nisam zaboravila, ali za nju nemam što reći osim da je jako komunikativna, otvorena, radosna, ima svoje društvo, odlazi na balet. Voli svoju braću i često se igraju skupa pogotovo kad je lijepo vrijeme, onda znaju sami izaći van i igrati se. Čak znaju sami otići do dućana, i dečki čuvaju sestru kao oči u glavi, kako se kaže kod nas. Par puta sam ih pratila da me ne vide, jer me na neki način bilo strah da će se nešto dogoditi.
Zaboravila sam naglasiti da srednji sin u zadnje vrijeme često viče kako mu je dosadno i kad mu kažem hajdmo pokušati zajedno ubiti dosadu, on se jednostavno rasplače i pobjegne u sobu i u krevetu plače. Ja dođem do njega, pokušavam doprijeti do njega ali bez uspjeha. Jednostavno se pokrije po glavi i nastavi plakati. Ja ga tada pustim i nakon 15 minuta plakanja izađe iz sobe kao da ništa nije bilo. Pokušavamo doprijeti do njega, ali onda opet ode u sobu i opet plače. Taj dan ga pustimo jer nam je žao da plače. Pokušamo ponovno sutra, ali opet se dogodi plač i zatvaranje. Čak pomislimo da nas ne voli u svojoj blizini u toj situaciji, pa ga pustimo par dana, a onda pokušamo opet doprijeti do njega ali bez uspjeha.
U školi mu neki predmeti idu kao iz šale, a neki predmeti zapinju. Moj muž s njime piše domaće radove, a mene ne želi blizu domaćih radova. Kad treba učiti samo kaže "ja to ne znam, ja to ne mogu". Tada sjednem za stol i pokušam postaviti pitanja i odmah odgovore pišemo na papir i tako uči. Katkad dobije dobru ocjenu a katkad ne. Kad je u školi druži se za vrijeme odmora bez problema, a nekad jednostavno sjedne ispred škole i gleda u jednu točku. Poslije škole se ponekad ostane igrati, a ponekad dođe kući i već ne izlazi do sutra kad treba krenuti u školu. Da li mi možete reći - je li problem u njemu, nama kao roditeljima ili školskim kolegama? Puno vam hvala.
Draga mama,
s troje djece vjerujem da ste imali prilike doživjeti divne trenutke ali se i susresti s određenim izazovima. Čini se da vas u ovom trenu brine srednje dijete, 11-godišnjak kojemu se djeca u školi rugaju. Prema onomu kako ste opisali moguće je da je vaš sin dijete koje je malo zatvorenije te više okrenuto sebi. Ako smo zatvoreniji to negdje znači da nam može biti manje ugodno u socijalnim interakcijama nego što bi to bilo nekomu tko je po prirodi otvoreniji. To je posve u redu, i normalno je da nismo svi isti. Također, čini se da mu nije ugodno dijeliti svoje misli i osjećaje. Žao mi je što čujem da ga prijatelji verbalno maltretiraju govoreći mu teške riječi. Takva mu situacija sigurno teško pada a vjerujem da i vama kao roditelju nije lako i razumljivo je da biste mu voljeli pomoći. Situacija u školi je, kako kažete, rezultirala tučom, što je za sobom povuklo određenu proceduru.
Ako situaciju (tuču) pokušamo sagledati iz perspektive djeteta čini se, da je to njemu bio, u tom trenu, jedini način da riješi tešku situaciju u kojoj se zatekao. Ne čini se da bi on bio dijete koje inače bira agresivne načine za rješavanje situacije.
Sa starijim sinom već imate iskustva u odgoju i sigurna sam da ste puno toga napravili kako treba. Također vjerujem da i u odgoju mlađeg sina primjenjujete puno dobrih odgojnih metoda. Kada imamo više djece skloni smo ponavljati ono što je funkcioniralo, no katkada zaboravimo da je svako dijete različito te da bi mu, u nekim situacijama, možda više odgovarali neki drugi pristupi. Djeca koja nisu sklona verbalno izražavati svoje misli i osjećaje, često nam na druge načine poručuju ako ih nešto muči ili ako se nose s nekom emocijom koja im teško pada. Također, introvertne osobe mogu imati veću potrebu za povlačanjem i svojim prostorom. Kada promotrite ponašanja svojeg dječaka, od toga da se katkada pokrije po glavi i plače, ili vas ne želi blizu domaće zadaće, ili govori kako nešto ne zna i tako dalje. Što biste rekli koja potreba se krije iza tih ponašanja? Govoreći o potrebi pri tomu mislim na ono što zovemo relacijskim potrebama. Vjerujem da će vam ovaj tekst o relacijskim potrebama dati dobar uvid i pomoći da razumijete što bi moglo biti to što vaš sin treba iz odnosa s vama a što ne izgovara riječima.
Dalje ako ste recimo vi, kojim slučajem otvorenija osoba koja lako i rado dijeli mišljenje i emocije, tada i vama može teško pasti djetetova šutnja i nemoć da mu pomognete. No, djeca koja su više okrenuta sebi, mirnija, govore i pokazuju nam što im je potrebno ali na svoje suptilnije načine. Često im je potrebno više prostora i katkada i kada bi htjela reći što ih muči ne znaju odgovarajuće riječi za to. Situacije koje opisujete i u kojima se povlači ili plače nakon što mu pokušavate pomoći oko dosade na koju se žali, moguće je da su za njega iz nekih razloga frustrirajuće. Kako bi se tim situacijama moglo pristupiti a da je više u skladu s njim i njegovim načinom komunikacije?
Također, situacije u kojima govori kako nešto ne može i slično, mogle bi ukazivati na to da bi mu godilo jačanje samopoštovanja. I samopouzdanje i samopoštovanje su važni, no danas se često susrećemo s djecom koje imaju samopouzdanja u nekim oblastima života ali im manjka samopoštovanja. O toj temi govori ovaj tekst: Razlika između ohrabrenja i pohvale.
Nadamo se da će vam i on pomoći da nađete načine kako možete pomoći djetetu u jačanju samopoštovanja. I za kraj, ako biste primijetili da se situacija pogoršava, da se dječak sve više zatvara u sebe i da mu je uspostaviti odnos s vršnjacima sve teže, te da ne reagira na vaše pokušaje, tada bi bilo dobro da razgovarate uživo sa stručnom osobom kojoj biste situaciju iznijeli u još više detalja te dobili dalje smjernice.