Naime, problem se javlja u školi koju pohađa i to nasilnim ponašenjem jednog dječaka koji sustavno maltretira ostalu djecu (lupanje torbi, ruganje, pljuvanje, vrijeđanje, tuča i sl.). Moje djete je uvjetovan od tog dječaka, koji mu uvjetuje prijateljstvo ili će ga razbiti, uvjetuje da radi nepodopštine drugoj djeci ili će ga razbiti i sl. O svemu je informirana učiteljica, pedagogica, kao i ostali zabrinuti roditelji (pojedinačno). Nažalost učiteljica smatra da je svoj posao i rješavanje problema koji postoji riješila na način da kaže roditeljima situaciju i da roditelji dalje moraju rješavati problem. Smatram da problem treba rješavati svi, a ne zatvarati oči nad problemom ili prebacivati lopticu samo na roditelje. Izazvana takvom reakcijom učiteljice, osobno sam tražila razgovor sa pedagogom i zahtjevala zaštitu svog djeteta, kao i rješavanje problema nasilnog dječaka. Sa djetetom radim na izgradnji samopoštovanja, kao i odnosa prema drugoj djeci, te ga učim civiliziranom ponašanju uz nit vodilju ne čini drugima ono što ne želiš da se tebi čini!. Uz tu nit vodilju sam dijete uputila da se postavi prema nasilniku i ne izvršava njegove naredbe, te da ga izbjegava, ne reagira u nadi da će se otkačiti od njega. Moje je pitanje: Na koji način mogu pomoći dijetetu da se odupre takvom nasilniku, te da učvrsti svoje samopoštovanje? Na koji način se postaviti prema odnosu učiteljice koja iz mog iskustva sa njom do sada nije pokazala osjetlivost situacije? Zahvaljujem
Draga mama,
prije svega vjerujem da vam je vrlo teško što je vaše dijete žrtva nasilnog ponašanja drugog djeteta, posebice iz razloga što oni koji bi trebali biti involvirani u cijeli događaj i onemogućiti daljnje zlostavljanje, cijelu situaciju negiraju i prebacuju na vas. Smatram da odrasli u školi moraju priznati postojanje problema, angažirati se u njegovu rješavanju te na nivou razreda utvrditi pravila koja se odnose na problem nasilničkog ponašanja u razredu. Mijenjanje cjelokupne klime u razredu kroz poticanje suradničkog učenja i zajedničkih prosocijalnih aktivnosti nezaobilazni su koraci ka sigurnijim razredima i školama.
Iako do sada nije bilo prikladne reakcije od strane škole, smatram da bi bilo dobro da i dalje uporno ukazujete na problem, što školskom osoblju, što roditeljima. Cilj je poslati poruku da se nasilništvo ne prihvaća i da ćemo se pobrinuti da ono prestane, a žrtvi zajamči djelotvorna zaštitu od odmazde.
Sve što ste do sada radili kako bi pomogli svom sinu je dobro a ono što nikada nije naodmet su razgovori i vaša poruka da on nije kriv, saznanje da o tome ne treba šutjeti već se obratiti za pomoć. Potaknite dijete da se druži s prijateljima u školi i na putu u školu, možete ga uključiti u neku aktivnost za koju pokazuje interes i u kojoj je uspješan, a također ga možete i odvesti na tečaj samoobrane ako to može pomoći njegovu samopouzdanju i osjećaju sigurnosti. S druge strane, nije dobro da ohrabrujete dijete da se samo odupre zlostavljanju (npr. „Vrati mu“!), jer na taj način tolerirate i podržavate nasilje.
U svakom slučaju smatram da ne bi bilo loše da potražite pomoć stručnjaka za svoje dijete, s ciljem povećanja samopoštovanja i nalaženja prihvatljivih načina nošenja s ljutnjom.
Vama i vašem sinu želim puno sreće
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog