Otac je osoba koja nam financijski pomaže, ali fizički se rijetko javlja i rijetko ga viđamo. Moja curica je u 7. razredu ušla u pubertet i tu počinju promjene koje su iz godine u godinu meni sve teže. Naime, ona je od tad izgubila sve prijateljice. Kako se to dogodilo, ni sama ne znam, ali rekla mi je da se s njom nitko ne želi družiti i da je svima dosadna. Dobila je prištiće po licu, kaže da se udebljala i da nije uopće zadovoljna sobom. Čak je tad i u školi popustila.
Pokušavam joj pomoći koliko mogu i znam. Oca kontaktiram da se javlja i viđa s njom, ali on to zanemaruje. Kažem joj da nazove neke prijatelje iz škole, ali i kad nazove kaže da su se oni već s drugima dogovorili. Vodila sam je kozmetičarki i bude joj momentalno lice ok ali nakon mjesec dana opet se jave prištići. Kupim joj i lijepe i skupe tenisice i robu, jer kaže da se tako bolje osjeća. No opet se nezadovoljstvo vraća. Voljela bi izlaziti vani, družiti se sa svojim vršnjacima ali kaže da nema s kim. Odlaskom u srednju školu situacija se nije nimalo poboljšala.
Inače se radi o lijepoj curici, inteligentnoj, komunikativnoj u nekoj mjeri, ali vrlo iskompleksiranoj, nenametljivoj pa čak i lijenoj. Kažem da se upiše u neki ples, sport. Ona to želi, ali stalno odgađa. Ili se upiše pa se ispiše ako nema s kim ići. Kao mami meni je to teško i žao gledati i slušati i ne znam kako da joj pomognem. Molim savjet jer često u našem domu vlada histerija, plač, da je nitko ne voli, da je sama itd. Lijep pozdrav od zabrinute mame.
Odgovor:
Draga zabrinuta mama,
sve što ste opisali što prolazi vaša kćer je nešto što se često događa kada dijete uđe u pubertet. Slika o sebi je prilično narušena, samopouzdanje pada i jako ovisi o onome što misle vršnjaci, često se osjećaju potpuno samo i izgubljeno. Čak ni obitelji, gdje su oba roditelja dostupna i podrška, gdje ima i drugih članova (a ne samo mama), nisu lišene ovakvih situacija. Svjesna sam da želite pomoći kćerki i da bi učinili sve da se ona osjeća bolje, no vi ćete za nju uvijek biti mama – i iz te pozicije će vas ona uvijek doživljavati subjektivnom (što i jeste jednim djelom i što je sasvim normalno).
Moj savjet bi bio da porazgovarate s kćerkom i vidite bi li ona željela ići kod stručnjaka koji je nepristran i koji bi joj mogao pomoći da se osjeća dobro u svojoj koži. Materijalne stvari kao što su lijepa torba i tenisice će joj samo kratkoročno donijeti dobar osjećaj, no problem i dalje ostaje ono unutra. To unutra ne ovisi o torbi ni o čistom licu pa čak ni o brojci koju pokazuje vaga. Ovisi o onome koliko mi sami sebe prihvaćamo i volimo, koliko vidimo svoje dobre i pozitivne strane. Kada počnemo voljeti sami sebe, tada ne ovisimo o odobravanju drugih – onda biramo u svoj život ljude koji nama pašu.
I velik broj odraslih ljudi muku muči sa samopouzdanjem a kako tek ne bi jedna djevojka od 15 godina? I velikom broju odraslih ljudi predstavlja problem nekamo otići ako nema s kim, a kako tek to ne bi bio problem mladoj osobi? No poanta jest ukoliko se ne odvaži i ne ustraje u svojoj aktivnosti, nove ljude neće ni moći upoznati. Ljudi ne kucaju na vrata, sami ih moramo tražiti. Savjetujte joj da upiše neku aktivnost radi aktivnosti, odnosno radi toga jer je to nešto u čemu ona zaista uživa. Ako usput upozna i prijatelje – odlično. A ako ne upozna, tada će i dalje ostati ovaj dio uživanja u samoj aktivnosti.
Ako ste i sami imali slične probleme kada ste bili njezine dobi ili ako ste se osjećali usamljeno i loše u nekim drugim situacijama (promjena posla, itd.), ispričajte joj svoju priču. Ne morate nuditi rješenja. Samo joj recite kako je vama bilo i što ste vi činili. Sigurna sam da imate vlastitih primjera koji ne moraju biti vezani uz vaš pubertet.
Djeca nesvjesno kopiraju postupke svojih roditelja. Hvalite li vi ikada sami sebe? Kažete li ikada sebi pred ogledalom kako ste si zgodni/kako ste baš zadovoljni svojom frizurom? Ovakvi postupci sigurno neće škoditi. Pri tome je važno da ste iskreni. Uvijek možete i kod kćerke pohvaliti nešto što vam se baš sviđa. Budite što konkretniji.
Ako imate financijske mogućnosti i vaša kćer bi na to pristala, svakako mislim da bi bilo dobro da ide kod psihologa/psihoterapeuta na savjetovanje. Ako pristane (to je preduvjet, sila nikako nije dobra i neće uroditi plodom), imajte na umu da je jako važno da „klikne“ s tom osobom. Stručnjak joj može biti netko kome će se povjeriti, tko će je naučiti kako da se nosi sa svime što prolazi i da se saživi sa svojom kožom i prihvati sebe baš takvu kakva jest.
Sretno!