Dugo vremena u vrtiću, nije željela ništa raditi ni uključivati se u igru s vršnjacima. Sada se uključuje rado u sve oblike rada, no ne i u igru s vršnjacima. Igrat će se s jednim djetetom no, priključiti se sama grupi ili pozvati nekoga da se s njom igra to ne zna, iako želi. Žalosna je jer ju nitko iz vrtića ne poziva na dječje rođendane. Ako ode kod neke djevojčice ili netko dođe kod nas ona će se igrati, ali se ne zna s tim istim djetetom uključiti u grupu već ga želi samo za sebe. Stanujemo u naselju prepunom djece,no ona će u parku sjediti pored mene dok se djeca oko nje igraju. Boji im se prići, a znam da želi. Ako ju potičem na uključivanje onda se još više odupire. Lako zaključuje, čita i piše i sve nauči kada ona to želi, a ne kada ju mi potičemo. Dosta vremena provodi sa starijom sestrom (8,5 godina), ali i s odraslima od kojih zahtijeva punu pažnju, sudjelovanje u igri s njom, razgovore. Kretala je na balet, folklor i sl. na svoj zahtjev, no, odmah bi i odustajala nakon što bismo tamo došli. Željela bih joj pomoći jer vidim da želi društvo, a ne može se uključiti u njega. Zahvaljujem. Mama I.
Draga mama,
S obzirom da navodite kako vjerujete da Vaša kćerka želi, ali ne zna prići grupici vršnjaka jasno je da je potrebno naučiti ju kako bi to mogla učiniti. Ipak, ponekad nije dovoljno djetetu samo predložiti kako da im priđe ili kako da se ponaša s vršnjacima jer se dijete ne osjeća dovoljno sigurno u sebe i osnaženo za to. Prepoznali ste da se kod nje u ključnim trenutcima javi strah, odnosno da se boji prići drugoj dječici. Drugim riječima, boji se da bi mogla biti neprihvaćena i boji se da bi ju vršnjaci mogli odbaciti. Više o tome kako treba reagirati na emociju straha možete pročitati u sljedećem članku: https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/bazicni-osjecaji-kod-djece-strah/9096/1/
Jako je važno da joj u tim trenutcima pokažete empatiju i razumijevanje njezinog stanja. Jednan od načina kako to možete učiniti jest da joj nježno kažete: „Znam da ti nije lako prići toj dječici. Čini mi se da bi se htjela igrati s njima, ali da ne znaš kako bi im prišla.“ Time ćete joj pokazati da razumijete kako joj je, a to bi joj trebalo pomoći da se bar malo opusti.
Isto tako, važno je da s njom u nekim opuštenim situacijama, npr.kada se doma igrate s njom, u igri odigravate situacije kako netko prilazi grupici djece i pita ih da se uključi u njihovu igru. Nakon što joj pokažete možete joj predložiti da ona to proba uvježbati u igri s Vama tj.da ona „glumi“ lik koji treba prići nekome i pitati za igranje. Takvim uvježbavanjem bi joj se u realnoj situaciji s vršnjacima trebala smanjiti anksioznost i trebala bi se osjećati osnaženije da to učini.
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom