bolovi stomaka, pekla ju je guza nakon wc-a i slične stvari. Otkrilo se da ima fisure (rascjep u koži analnog kanala), ali nitko nikad nije rekao što je sa stomakom. Nalazi od pretraga su bili u redu. Sada nam se pojavio problem straha. Boji se ići u školu jer kako ona navodi - dobit će jedan. Ona je toliko opterećena školom da jednostavno ne znam kako da joj dam do znanja da se ne brine toliko. Evo već treći dan učiteljica zove kući, kaže da joj je loše, da povraća, jer misli da je bolesna, a ustvari ne shvaća da je njoj to s psihološke strane, sve dok joj ja danas nisam rekla u čemu je stvar. Zato vas molim da mi pomognete kako da joj pomognem. Dijete nije krivo i mislim da je to ipak jače od nje. Unaprijed zahvaljujem. PM
Draga mama,
Kao što vjerojatno i sami znate, psihosomatske tegobe (bol u stomaku) i izraženi strahovi i plačljivost mogu biti odraz da se djevojčica suočava sa problemom s kojim se ne zna nositi. No, s obzirom da je već imala tegobe fizičke prirode, možda bi bilo dobro da još jednom provjerite nije li uzrok njezinih tegoba doista na tjelesnoj razini.
Ono što je vaš idući korak jest otkriti čega se točno boji tj. na što točno ovako reagira – jesu li to previsoka očekivanja koja se boji da neće ispuniti? Da li doživljava učiteljicu kao strog autoritet kojeg se boji i ne zna se zauzeti za sebe u tom odnosu? Ima li prijateljice u razredu ili se osjeća samo i odbačeno? Također, bilo bi dobro da razmislite je li se nešto slično događalo već prije, primjerice u novim, nepoznatim situacijama ili s novim, nepoznatim ljudima? Koliko joj treba da se opusti u novim situacijama i što joj tada pomaže?
Možete joj ispričati da ste se vi ili suprug jako bojali kada ste morali pisati test ili odgovarati. Na taj način ćete joj dati do znanja da smo se svi osjećali loše u nekom aspektu vezano za školu, ali i da smo pronašli način kako da se suočimo s problemom i riješimo ga. Za početak je dovoljno dati djetetu informaciju da se to događa većini djece, nije potrebno dugo razgovarati o tome ako dijete ne pokaže interes za to. Vrlo vjerojatno će dijete o tome razmisliti, a možda i nastaviti razgovor u nekom drugom trenutku.
Kada dođete do uzroka njezinih problema, tada će biti mnogo lakše riješiti ih. Ponekad u pronalaženju tih uzroka puno pomogne razgovor sa stručnjakom (dječjim psihologom) koji može i predložiti daljnje strategije razgovora ili potencijalnog rada s djetetom u cilju što brže i kvalitetnije pomoći vama i vašem djetetu.
Želim vam puno hrabrosti i sreće
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog