Kad ju pitam zbog čega, kaže da ne želi spavati. Ja joj na to kažem da ne mora ako ne želi samo neka legne pa će joj teta upaliti crtić ili nešto drugo, a onda kaže da ne želi u vrtić. Zaključili smo da nije spavanje problem, puno smo pokušavali pričati s njom, ali ne dobivamo odgovor zašto ne želi u vrtić. U razgovoru sa tetama nismo došli do nikakvog zaključka što joj se dešava. Kada ostane kući onda se malo zaigra, ne puno jer nekako kao da nema volje, i ispituje me kad će u vrtić da se igra s prijateljicama. Kad ju dovedem u vrtić plače, stisne se uz mene i ne želi se odvojiti iako joj govorim da nemože biti sama kod kuće da mama i tata moraju radit i da mora biti u vrtiću jer ju nema tko čuvati. Počela je odbijati hranu u vrtiću, u 2 mjeseca je smršavila jednu kilu, tete kažu da se zna smiriti nakon pola sata, ali kad treba ručati i obući se u piđamu da počne opet jako plakati i odbijati bilo kakvu utjehu, zagrljaj ili bilo što. Čak se ponekad zna tresti od plakanja. Stvarno smo se zabrinuli zbog takvog ponašanja, molim Vas što nam je činiti? Hvala. S.
Draga S.
Teško je iz ove perspektive i na ovako opisan problem reći točno u čemu je problem i što da učinite. Zbog toga predlažem da razmislite koliko inače ima problem u odvajanju od Vas? Da li će ostati sama u igraonici bez problema ili i tamo nerado ostaje sama? Kako je Vama kada je negdje ostavite? Osjećate li tjeskobu i potrebu da biste najradije da stalno bude uz Vas? Kako je sa uspavljivanjem? Imate li problema sa odlascima na spavanje? Spava li sama ili sa Vama?
Ukoliko ste na ova pitanja odgovorili potvrdno, moguće je da problem leži u separacijskoj anksioznosti tj. teško se odvaja od Vas. To može značiti da je previše emocionalno vezana za Vas (i Vi za nju) te da svako samostalno ostajanje, izaziva toliku anksioznost tj. strah da se buni.
Emocionalna veza ili privrženost razvija se između dojenčeta i mame u prvih 8 mjeseci života (i naravno drugih odraslih, no sa mamom se obično razvija primarna privrženost jer je ona najviše u tom periodu sa djetetom). Taj odnos nam pruža osjećaj sigurnosti u stresnim situacijama i roditelj/mama se koristi kao sigurnu bazu u stresnim momentima. To znači da će malo dijete od 18 mjeseci kada mu netko želi npr. uzeti igračku u parku početi plakati pozivajući mamu u pomoć ili otići do mame ne bi li tako potražio utjehu. Što je dijete starije, to ono razvija mentalnu predodžbu roditelja što mu služi kao utjeha i podrška u stresnim trenucima kada roditelj nije prisutan (kao npr. u vrtiću).
Međutim, ako se nije razvila tzv. sigurna privrženost, odnosno ako dijete nije imalo iskustva da može imati povjerenja u roditelja da će ga znati utješiti i zadovoljiti potrebe u pravom trenutku na pravi način, tada ono razvija nesigurnu emocionalnu privrženost što karakterizira teškoće u odvajanju od roditelja, stalno „visenje“ na roditelju i sl. Možete također pročitati i ovaj članak - Emocionalna privrženost između dojenčeta i roditelja.
Ukoliko ustanovite da je problem u ovome, tada Vam predlažem da se obratite psihologu u vrtiću ili nama u Centru kako bismo Vas usmjerili kako da razvijete sigurnu privrženost sa svojim djetetom kako bi moglo samostalno funkcionirati i biti sretno i zadovoljno i kada Vas nema u blizini.
Prepopustljiv odgoj također može dovesti do toga da dijete odbija ići u vrtić, pa i odbijati jesti u vrtiću. To je način na koji dijete provjerava do kuda može ići budući da je naučilo do sada da može biti onako kako ona više želi – biti doma unatoč tome što joj se to u konačnici manje sviđa. Ako ste prepoznali da je Vaš odgojni stil prepopustljiv i prezaštitnički, tada razmislite kako možete uvesti strukturu i pravila u svoj odgoj. Članak "Odgoj bez prijetnji i ucjena" može Vam biti od koristi.
Također, djetetovo odbijanje odlaska u vrtić može biti i odraz nekih stresnih trenutaka u obitelji koji se sada događaju ili su se nedavno (npr. unutar godine – dvije dana) dogodili. Ponekad djeca ne reagiraju odmah, kada se sama stresna situacija u obitelji događa već naknadno, kada je glavni dio stresa završio, i kada je većina nas odraslih nastavila živjeti normalno pa se ne sjetimo povezati te događaje sa trenutnim djetetovim ponašanjem. Ako je u tome stvar, razgovarajte o s njom, poslušajte pozorno, bez savjeta, kako se osjeća, kako je ona doživjela tu situacija, što pamti iz nje, čega se boji. Jako je važno zaista čuti empatički što dijete ima za reći, što nam kao roditelju može biti teško jer ne želimo da naše dijete bude tužno ili da pati. No, više od same tuge, bitno je da ga poslušamo. Ako zaista dozvolimo djetetu da proživi osjećaj i iskustvo, tada je vjerojatnije da će prije prestati biti tužna iz jednostavnog razloga – najvažnija osoba u njezinom svijetu, njezin roditelj je doista čuo kako se ona osjeća. To je jako moćno.
Mnogi roditelji pokušavaju izravnim postavljanjem pitanja djetetu saznati zašto se ponaša na određeni način. Stvar je u tome da većina djece jednostavno ne može izverbalizirati o čemu je riječ, osobito ako to nije problem poput samog spavanja, jela koje se nudi, drugog djeteta tj. ako nije neki vanjski faktor. Primjerice, ako se doista boji biti sama, bez Vas (ako je riječ o problemu emocionalne privrženosti), može reći „želim biti sa tobom mama“, i premda će reći što želi, ta rečenica se može protumačiti i kao normalna i prirodna želja svakog djeteta. Razinu njezinog straha od odvajanja, pokazat će tresanjem od plača, odbijanjem od jela. Na Vama je da sami dođete do uzroka, malena ne zna uzrok. Ona samo zna da je to njezin način života, ne zna za drugačiji. Ne zna da se ne mora toliko bojati kada je bez Vas. Ali Vi znate da može biti i drugačije i zbog toga trebate pronaći odgovore umjesto nje te pitati pitanja poput „da li te je strah bez mene“, „što misliš što će ti se dogoditi“ i sl. Naravno, prije svega, ako je riječ o ovome, jako je važno da i Vi sami proradite vlastiti strah od odvajanja od svog djeteta i pronađete načine (što odlasci na savjetodavne razgovore mogu jako puno pomoći) kako da za Vas dvije odvajanje bude normalan i prirodan proces, kao što to i jest.
Tatjana Gjurković, dipl psiholog, certificirani terapeut igrom