Imamo dvije djevojčice od 4,5 godine i 15 mjeseci. Kao i svaka porodica danas, nažalost, nemamo mnogo slobodnog vremena i nismo u zavidnoj financijskoj situaciji, ali onoliko koliko imamo, gledamo da posvetimo djeci tako da one ne znaju niti ne osjete da nešto možda malo i fali. Ove godine, starija djevojčica krenula je u vrtić. Nije bilo strašno privikavanje, vrlo rijetko je plakala, naravno nikada nije ni sretna zbog vrtića ali nema drame. Veliki problem je njezino nejedenje u vrtiću, što znači da je od 07:30 do 16:00 potpuno gladna.

Mi smo pokušavali na sve načine. Najprije sam pokušavala lijepo, pojašnjenjem, da se mora jesti, da će se razboljeti ako ne jede i nije pošlo za rukom. Zatim smo pokušali i sa prijenjama tipa: "ukoliko ne budeš jela, nećeš dobii ni ovo ni ono", ali ni to nije pomoglo. Ponekad pokušamo smireno međutim, zna se desiti i da galamimo iako nikada nismo upotrijebili fizičku "silu". Ono što mene više zabrinjava od samog nejedenja je što imam osjećaj da gleda kroz nas a ne u nas dok joj se obraćamo, kao da nađe prekidač i misli "galamite vi, ja se isključim". Otprilike, isti problem je i sa sudjelovanjem u nekim aktivnostima u kojima se treba istaknuti (ples, recitacija i sl nasamo). Neće ići na ples s ostalom djecom, neće na vjeronauk, hoće samo engleski jezik. Uči i pjeva pjesmice, ali neće sama recitirati niti pjevati. Ponekad ukoliko neće da se igra onoga čega se i ostala djeca igraju, nije joj preoblem igrati se sama onoga što želi. Inače, jako voli crtati (uglavnom nasmijane djevojčice, cvijeće, kuću i leptiriće), voli bojiti bojanke, voli se igrati princeza, voli pomagati u spremanju kuće, kuhati sa mnom. Jako je pametna, sama traži da je naučimo slova, brojeve, traži da zbrajamo ili diktiramo slovo po slovo da napiše pismo. Okružuje nas mnogobrojna rodbina. Do njene 3,5 godine čuvala ju je moja mama, dakle baka :) i zanima me da li je ovakvo ponašanje usljed toga, prilagodbe vrtiću, zbog rođenja sestre pa iskazivanja ljubomore ili nešto treće, ili je sasvim normalno? :( Hvala. mama S.

Draga mama,

Prema Vašem opisu, problem nejedenja Vaše djevojčice mogao bi biti zbog prilagodbe na vrtić. Djeca na prilagodbu na vrtić različito reagiraju, a neka reagiraju i nejedenjem. Ono što nisam mogla iščitati iz Vašeg opisa jest da li zaista apsolutno ništa ne jede ili će ipak pojesti barem kruh ili neki drugi ugljikohidrat?

Ukoliko će barem nešto pojesti, onda barem nije u potpunosti gladna. Ako zaista ništa ne jede, tada bi bilo dobro da sa tetama smislite zajedničku strategiju npr. možda da ona donese nešto u vrtić poput keksa ili nešto slično što voli. To nije zdrava hrana, ali barem bi tako mogla povezati hranu i vrtić.

Također, niste naveli kako ona jede inače kod kuće - da li rado i puno jede ili je jako izbirljiva? Ako je jako izbirljiva, kako Vi pristupate tome? Ako kod kuće nerado jede, ali joj se hrana ne prilagođava njezinim željama, bilo bi dobro da se posavjetujete sa pedijatrom i uklonite potencijalni fiziološki uzrok njezinom nejedenju. Ako prilagođavate kuhinju njezinim željama, bilo bi dobro da postepeno prestanete to činiti (tijekom narednih pola godine).

Budući da u vrtiću nema izbor i nema nikog tko će kuhati njezinu omiljenu hranu, bilo bi dobro da i doma jede ono što joj nije osobito drago kako bi mogla lakše prihvatiti takvu hranu u vrtiću.

Prijetnje, kazne i slični postupci u ovakvim situacijama, kao što ste i sami shvatili, neće uroditi plodom. Zašto? Zato što, ako je njezino nejedenje reakcija na odvajanje od Vas i bake, to njezin način da kaže: "mama, ja želim biti s tobom, ne u vrtiću". Većina djece plačem to poručuju, a ona, budući da je starija, to poručuje na ovaj način.

Dakle, što Vi možete učiniti? Kada ste sa njom, budite zaista sa njom. Koliko god malo slobodnog vremena imali, pokušajte joj se najviše posvetiti (kao i drugoj djevojčici). Umjesto vike i dreke, nježno joj recite da ste zabrinuti za nju, da ju puno volite i da želite da naraste u veliku djevojčicu. Također, uvijek pozitivno pričajte o vrtiću, o tetama i igri koja se tamo zbiva.

Kako voli simboličku igru, igru princeza i crtanje, pitajte ju kako je princezi bilo u vrtiću ili ju zamolite da nacrta princezu u vrtiću. Moguće je da tada princeza neće biti nasmijana već tužna, usamljena. Tada joj budite podrška, recite da ju mnogo volite, pitajte s kim bi se ta princeza mogla igrati u vrtiću i čega ćete se Vas dvije (ili svi četvero) igrati kada se vratite iz vrtića. Pokušajte na nježan i empatičan način saznati kako ona vidi vrtić, kako vidi drugu djecu, igru i sve ostalo što ju okružuje. Neka Vam hrana u tim razgovorima bude sporedna i iskoristite priliku da joj budete podrška, da ju zaista poslušate što ona ima za reći po pitanju odlaska u vrtić.

Sretno,

Tatjana Gjurković, dipl psiholog, certificirani terapeut igrom

Centar Proventus