), mlađa je pak posebna priča. Još kao beba je puno plakala i pokazivala nezadovoljstvo, a malo se smijala. Napomenuli smo to i doktoru opće prakse, ali rekao je da je normalno i zdravo dijete i da nema potrebe za nekom obradom. No ona mi sve do danas djeluje kao nezadovoljno i nesretno dijete. Ništa ju ne može usrećiti, sve je to kratkog vijeka. Dane provodi govoreći da joj je dosadno, brzo se rastuži i razljuti, čim počnemo s nekom igrom u društvu, otrči plačući jer joj se nešto ne sviđa. Sve mora biti po njenom (a ne može jer moram misliti i na drugo dijete a i zbog nje same), govori da ju ne volimo, da više volimo seku (a odnosim se na isti način prema njima). Ne prođe ni dan, a da ne plače po nekoliko puta i dugo se ne može smiriti. Inače sa "ozbiljnim stvarima" poput popravljanja zuba ili nemogućnosti da joj kupim igračku koju želi i sl. nismo imali problema, sve joj objasnim i to prihvati kao odrasla, a plače i baca se po podu kad kažem da obuje papuče ili opere ruke. Često se osjećam kao da odgajam tinejdžera, viče na mene, vrijeđa me... A opet ima trenutaka kad je mila i draga djevojčica puna razumijevanja, kao da se dvije osobe izmjenjuju u njoj. Inače je pametna djevojčica, poznaje i piše brojeve i slova, zbraja i oduzima do 10, sama raspolaže svojim novcima, ide sama u trgovinu i sl. Išla je neko vrijeme u vrtić (više ne ide jer ne radim), gdje ju je teta hvalila da joj je dobra u svemu. Inače nemamo nekih ozbiljnijih obiteljskih problema, živi sa mnom, tatom, sekom, djedom i bakom. Svakodnevno gleda tv, igra igrice (ograničeno), crta, igra se sa igračkama i s nama, vozi bicikl, igra se u parku. I nije mi jasno kako joj je često dosadno i ništa ju ne može zadovoljiti. Kod nje to nije faza, nego je skoro stalno takva, čak u zadnje vrijeme i više. Zbog toga smo mi roditelji jako zabrinuti i ne znamo kako joj pomoći stoga Vas molimo za savjet i stručno mišljenje. mama K.
Draga mama,
Prema Vašem pismu, vidim da uočavate mnogo situacija u kojima Vaša djevojčica izražava nezadovoljstvo i otpor. Zanimljivo je da u situacijama kada nešto traži (materijalno), ne buni se kada joj kažete „ne“ dok u situacijama kada joj se kaže da se igra sa Vama, da se obuje i slično, to odbija učiniti. Iz Vašeg pisma nisam shvatila da li je riječ o mlađoj ili starijoj kćeri (dva puta ste naveli „mlađa“), što bi moglo biti dio odgovora na Vaše pitanje – zašto se djevojčica ponaša kako se ponaša, ali ću zato naglasiti druge potencijalne uzroke.
Jedna od karakteristika temperamenta (ima ih devet) je raspoloženje. Raspoloženje, odnosno stanje osobe u kojima je najveći dio vremena, može biti više analitično, ozbiljno, osoba djeluje neprijateljski nastrojeno veći dio vremena i vidljivo od dojenačkog razdoblja. S druge strane, raspoloženje može biti prijateljsko, ugodno veći dio vremena bez obzira na situaciju, te se osoba obično već budi sretna. Ovo su dvije krajnosti, i većina djece i odraslih je negdje između ove dvije krajnosti. Međutim, Vaša djevojčica za koju ste nam se obratili, možda je više analitična i ozbiljna. Ako Vi niste takvi, možete to doživjeti kao pružanje otpora i kao buntovnost. U takvim situacijama, dijete se može početi ponašati buntovno, iako je početno bilo samo ozbiljno, analitično, neprijateljski raspoloženo, ne zato što je ona nešto tako mislila, već zato jer je tako genetski naslijedila stanje raspoloženja.
Iako temperament nije promjenjiv, ono što se može jest prvo prihvatiti dijete takvo kakvo jest bez obzira što mi sami možda nismo ili jesmo, ali nam se to ne sviđa kod nas samih. Nadalje, kada je se doista prihvati da ona inicijalno tako razmišlja, tada se, nakon prve njezine reakcije može ukazati i na drugi pogled na istu stvar. To mora biti vrlo nježno, postepeno, osjećajno s obzirom na djetetov trenutno stanje, na sve što se dogodilo do tada, odnosno njezine trenutne kapacitete da baš u tom trenutku vidi na drugačiji način istu stvar.
Nadalje, naveli ste nekoliko situacija kada joj je teško prihvatiti da i drugi sudjeluju „čim počnemo s nekom igrom u društvu, otrči plačući jer joj se nešto ne sviđa. Sve mora biti po njenom (a ne može jer moram misliti i na drugo dijete a i zbog nje same), govori da ju ne volimo, da više volimo seku (a odnosim se na isti način prema njima)“. Ovo bi se moglo povezati s tim da li je prvo ili drugo dijete. Ako je prvo dijete, to znači da je neko vrijeme živjela sama, bez sestre, što znači da je osjetila što znači biti sama i imati nepodijeljenu pažnju. Možda joj to nedostaje i možda biste mogli razmisliti kako biste mogli odvojiti vrijeme samo za nju (a tako i za drugu kćer) i zadovoljiti joj tu potrebu. Možda Vas treba na drugačiji način, na način koji Vama nije tako blizak kao što Vas treba druga kćer. Ako se prepoznate u tome, moj savjet Vam je da se posavjetujete sa psihologom. Razlog zašto Vam to predlažem jest taj što, kada se razlikujemo od svog djeteta ili kada smo previše slični a toga nismo svjesni, tada možemo se naći u čestim konfliktnim situacijama s djetetom. Kako biste postali svega toga svjesni, obično puno pomogne savjetodavni razgovor sa stručnjakom, koji Vam na objektivan način može približiti situaciju. Ako ste iz Zagreba, možete se obratiti nama u Centar Proventus. Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog i certificirani terapeut igrom www.centarproventus.hr