Želi da bude sve po njenom, počela je razbijati stvari po kući i ne dozvoljava bilo kakve komentare o njezinom ponašanju. Pokušala sam joj objasniti da to nije uredu, ali čim joj počnem govoriti ona se rasplače, baca i uopće ne sluša što joj govorim. Kako da joj uvedem red i disciplinu? Napominjem, imam bebu još od 7 mjeseci pa mi je bitno da uspostavim red.
Draga mama,
u dobi u kojoj je sada Vaša djevojčica uobičajeno je da djeca počinju izražavati pojačani otpor prema roditeljima i postavljenim granicama. Vjerujem da ste čuli za fazu takozvane “terrible two” odnosno druge godine koja kod djece obično bude puna odbijanja i govorenja “ne” i “neću” te se tada nerijetko javljaju i tantrumi. Tada dijete ne može izdržati frustraciju koju osjeti pa se stoga to u ponašanju manifestira kroz bacanje, vikanje, plač, udaranje a mogu se javiti i ostala agresivna ponašanja.
S obzirom da sada imate i mlađe dijete odnosno bebu od 7 mjeseci vjerujem da nije lako nositi se s ponašanjem Vaše starije djevojčice. Kažete da ste pokušali s objašnjavanjem no da Vas tada djevojčica ne doživljava. Važno je naglasiti da u trenutku kada je dijete već uzrujano tada ona naprosto nema kapacitet da Vas sasluša i uzme u obzir to što ste rekli. Kada je dijete uzrujano tada nije trenutak za objašanjavanje. Djetetu se objašnjava tek s odmakom od situacije, kada se dijete već smiri. Za dvogodišnje dijete velik je izazov da samo sebe smiri zato joj je u tome potrebna Vaša pomoć. Znači u trenutku kada kreće ispad Vaš fokust treba biti na tome kako da zaustavite neprimjereno ponašanje (kratkom i jasnom naredbom i sprječavanjem tog ponašanja), a zatim treba pomoći djevojčici da umiri svoje emocije. Djeca se tek uče samoregulaciji i treba im pomoć odraslih da im pokažu i ismjere ih kako mogu adekvatno izražavati svoje emocije ili frustraciju. Npr.nije ok da baca bilo koje stvari, ali možete ju usmjeriti da npr.kada je ljuta baca svoje plišane igračke ili nešto drugo čime neće ozljediti sebe niti ikoga drugoga. Razumijem da nekim roditeljima niti to nije lijepa ili poželjna scena, ali to je tek prvi korak ka učenju adekvatnog ponašanja u situacijama frustracije. Naime, kada je diejte frustrirano tada u tijelu osjeti silnu energiju koju ne zna kako izraziti pa stoga najčešće to čini nekim neprimjerenim ponašanjem. Zadatak odraslih je da usmjere dijete kako može izbaciti tu energiju odnosno frustraciju a da to učine na ok način.
Kroz testiranje granica važno je da se djetetu jasno zaustave ponašanja koja Vam nisu ok, ali da se dijete samo pri tome ne osjeća odbačenim. To je velik izazov s kojim se suočava svaki roditelj stoga Vam želim puno sreće i strpljenja.
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom