U principu kupanje, flašica toplog mlijeka, pričica ili pjesmica, dudica i u roku nekoliko minuta, bebica spava.Tada su počeli problemi. Navečer ne želi ići spavati. Ucijenjuje me, nošenjem, pjevanjem, bacanjem dude, i koje kakvim izmišljotinama. Kada konačno zaspi, nakon par sati sna počinju drame, vrištanja, bacanja po krevetu. "Nosi mama" je sastavni dio repertoara. I tada ništa, ali ništa više nije moguće napraviti. Niti nošenje, niti maženje niti pjevušenje, niti duda. Ništa je više ne bi natjeralo da ponovo zaspi. Ništa osim da ju stavim u krevet pored sebe. I ona je dobila što si je isplanirala. Sretna je zaspala. Svaki pokušaj da ju vratim nakon nekog vremena završava momentalnim vrištanjima, potocima suza... Moram naglasiti da sam pokušala i varijantu "pusti da plače". Pošto sam zaključila da mi granica izdržljivosti nije baš neka, naravno da sam posustala. Bila bih Vam uistinu zahvlana kada bi me mogli nekako usmjeriti. Ne želim svoje dijete izlagati nekakovom noćnom stresu. Ali ni ne želim da sad nakon dvije godine moj krevet postane njezin krevet. Nije mi jasno što se događa i zašto se to događa? A ponajviše me zanima KAKO stati na kraj tome? Srdačan pozdrav. Tam Tam
Draga mama,
Vaša je djevojčica ušla u jednu novu fazu. Oko druge godine strah od odvajanja je na vrhuncu. Djeca ispod 3 godine starosti nemaju dovoljno razvijeno logičko mišljenje i zaključivanje, stoga moramo biti svjesni činjenice da ukoliko se tijekom duljeg vremena pogrešno reagira na dječji strah, djecu učimo lošem prepoznavanju tuđih osjećaja, odnosno, učimo ih da osjećaji nisu nešto što treba uzeti za ozbiljno.
Možda nije riječ o strahu, ali svakako je o nekoj potrebi koju vaša djevojčica ne može verbalizirati već vam je pokazuje bacanjem dude, traženjem da ju nosite, pjevate joj itd. To može biti potreba za utjehom, zaštitom, pažnjom…
Ono što biste prvo trebali učiniti jest odgovoriti joj na traženje: doći, biti malo uz nju, zagrliti ju, poljubiti i ostati dosljedni pri tome da će spavati u svom krevetiću.
Jednostavno rečeno kada vas zove dođite, nemojte se oglušiti, utješite ju i ponovo otiđite. Sigurno će vas ponovo zvati, i vi ponovo odgovorite i ponovo ju ostavite u krevetiću. Možete se prije spavanja poigrati s nekom igračkom koju vaša djevojčica može zagrliti i s njom zaspati. Možete joj ispričati neku priču (slobodno izmišljajte) o nekoj pčelici koja išla sama na spavanje i spavala je sama cijelu noć, a onda je ujutro došla mama pa su se ljubile i grlile…
Ono što nemojte napraviti, nemojte ju ostaviti u svom krevetu. Zaista će se stvoriti navika. Ona je mala i nesvjesno probija granice (koliko ide). Vi ste odrasli i vaša je odgovornost postaviti zdrave i ok granice.
Možda će vam se činiti da to nikada neće proći, ali hoće. Nakon nekog vremena, opet na nesvjesnoj razini, vaša će djevojčica dokučiti da ne popuštate i prestati će s vrištanjem. Možda će i dalje imati potrebu da budete malo uz nju. Zadovoljite tu potrebu. Time što ćete joj na taj način postaviti granice poručiti ćete joj da ste snažna osoba te će ona imati povjerenja u vas da ju možete zaštititi. Djeca kojoj se ne postavljaju granice mogu imati problema s osjećajem nesigurnosti.
Sretno,
Jelena Vrsaljko, psihoterapeut, certificirani terapeut igrom Centar Proventus