Kad se naljuti, ima poriv razbijanja. Valjda tako ispoljava tu svoju ljutnju. Ja to razumijem al' sve više mi to smeta i stalno se svađamo u zadnje vrijeme zbog toga. Znam da je tu pubertet i smeta me samo to što ne znam kako da mu objasnim da ne može razbijati stvari kad se naljuti jer me to jako smeta. Inače je dobro i milo dijete. Ja sam ga malo više razmazila jer je rođen kao nedonošče, ali sam i stroga kad to treba. Kad kažem da razbija, mislim na to da slomi olovku, podere list od bilježnice, prepolovi gumicu i te neke banalne stvari, al' bojim se kad bude veći, što je biti onda? Molim vas za savjet očajnoj majci... Unaprijed zahvaljujem. mama S.
Draga mama,
Ukoliko on nema drugih simptoma osim trganja lista iz bilježnice, olovke, gumice, da sam na vašem mjestu ne bih se pretjerano brinula, ali bih se ozbiljno pozabavila time. Porazgovarajte sa svojim sinom o tome što ga muči. Ako će vam davati općenite odgovore poput „Muči me škola“ inzistirajte što ga točno muči u vezi škole. Njegovo ponašanje zasigurno ima nekakav konkretan uzrok te zajednički radite na tome da se taj uzrok riješi. Vi naravno nećete preuzeti rješavanje, ali mu možete pomoći da dokuči kako i na koji način će svoj problem riješiti. Konkretnije; kada dođete do toga što ga muči pitajte ga kako će to riješiti, što će napraviti. Možete reći: Ja ovu situaciju vidim ovako; Što ti misliš o tome?; Koje izbore imaš?
Na taj način ćete odgovornost prebaciti na njega (s obzirom na godine to je sasvim u redu), a vi mu možete biti pomoć i podrška ako zatreba. To mu jasno stavite do znanja. Ako pak ne želi o tome razgovarati, dajte mu vremena i jasno mu naglasite da je za vas njegovo ponašanje brine i smeta te da nećete tolerirati njegovo uništavanje imovine.
Recite mu da ga razumijete, podučiti ga kako se traže rješenja, ponuditi mu pomoć u traženju rješenja, ohrabrite ga, pomognite mu u traženju izbora. Ukoliko odbija razgovarati s vama (ponekada je djeci najteže razgovarati s roditeljima) uputite ga na nekog drugog kome bi se mogao otvoriti, primjerice neki rođak, obiteljski prijatelj, a na kraju krajeva možete mu organizirati i susret s nekim stručnjakom.
On tako ispoljava svoju ljutnju. Upozorite ga da to nije adekvatan način te ga naučite kako da to čini, a da je socijalno prihvatljivo. Može: - Zapisivati to što ga ljuti - Prošetati - Trčati - Udarati u boksačku vreću (ako je nabavite) - Komad gline udarati u dio zida koji dogovorite - Umjesto bilježnice neka trga stare novine… Na kraju malo o ljutnji...
Ljutnja je sasvim prihvatljivi dio odnosa ljubavi. Kao roditelji učite dijete razvijanju emocija i potrebno je da ju i vi izražavate, a pri tome je bitno zadovoljiti uvjete: - svrha ljutnje je da utječe na promjenu ponašanja druge osobe, a ne da bude samo izražena - verbalna poruka mora biti adresirana na ponašanje druge osobe, a ne na njeno biće (kada se ljutite na dijete, pokušavate promijeniti njegovo ponašanje…pa ćete i riječi usmjeriti prema tome, ako napravi nešto, zato što se zaigralo i razbije vašu najdražu vazu, i vi se naljutite nećete mu reći " nespretnjakoviću glupi", uz grimasu kao da ćete ga zdrobiti, već ćete mu reći "vidiš upozoravala sam te da paziš i jako sam ljuta zato što si razbio moju najdražu vazu" - poruka mora biti jasno određena i specifična - preusmjeriti dijete na ono što sada želimo od njega - princip subjektivnosti (to nisu činjenice o ponašanju druge osobe, već naš subjektivni doživljaj) - poruka mora biti dovoljno snažna da kod djeteta izazove lagani osjećaj neugode potrebne za promjenu ponašanja. ako je poruka jako snažna neće vas shvatiti ozbiljno i naljutiti će se zato što ste nepravedni i malo je vjerojatno da će promijeniti ponašanje. - poruka treba vremenski biti što bliža događaju koji vas je naljutio, nećete se vraćati tjedan dana unatrag
Sretno,
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, NLP trener, Centar Proventus