Tražio bi da budemo pored dok ne zaspi ili barem na katu, ali bi zaspao brzo i spavao cijele noći. Sada se to promijenilo i više sam očajna što napraviti. Probudi se u noći i traži svjetlo te da odem k njemu u sobu. Naravno da onda često pored njega zaspim, a kad se vratim u svoju sobu često nakon sat, dva, tri.. ponovno me zove. Od umora i očaja dozvolimo mu nekad da uđe u naš krevet, ali svjesni smo da nema smisla da tako veliko dijete spava s nama. Sad će škola opet početi i ako se tako nastavi, bit će preumoran. Inače je bistar, komunikativan i razumije kad razgovaramo o tome, ali svejedno i dalje traje problem. Lijepo molim savjet kako to pokušati riješiti. Hvala. Mama Nina
Draga mama,
iako se smatra da su ljutnja i strah najstarije emocije u razvoju ljudske vrste te znamo da djeca prolaze kroz cijeli niz razvojnih strahova - sve to ne umanjuje teškoće poput ovih s kojima se susrećete. Univerzalni okidač za strah je prijetnja za fizičku ili psihičku sigurnost osobe pa smo vlastitih strahova vrlo svjesni a dječje strahove nam je teže razumjeti i doživjeti kao značajne i „strašne“ jer ono što dijete vidi prijetećim mi ne percipiramo kao takvo.
Spomenuli ste da Vaš sin ima sedam godina (te da se strah od spavanja u mraku počeo javljati unazad pola godine) što može upućivati na to da je riječ o razvojnom strahu koji se javlja u tom uzrastu. Naime, oko šeste godine života djeca se počinju bojati imaginarnih bića, nepoznatih osoba, duhova, nesretnih slučajeva, da se mama neće vratiti doma itd. a počinju se javljati strahovi i od realnih situacija kao što je ozljeđivanje ili pad ili npr. strah od pasa.
Sedmogodišnjaci se također plaše mraka, tavana, podruma, vještica i drugih nadnaravnih bića, špijuna, „nekoga ispod kreveta“ a pojačavaju im se i strahovi od gubitka roditeljske ljubavi kao i ljubavi drugih bliskih osoba.
Strašni filmovi, igrice, sadržaj vijesti i drugi sadržaji koji nisu prikladni za dječju dob također mogu izazvati ili pojačati strahove.
Navodite da ste već odgovorili na njegove strahove tako što ste u tim situacijama proveli vrijeme s njim te povremeno dopustili da spava u zajedničkom krevetu. Iako po danu dijete razumije da se ne treba plašiti, kad osjeti strah i dalje mu se teško nositi s njim. U toj situaciji važno je da uvažite djetetov osjećaj te ga utješite kratkom umirujućom rečenicom (npr. na sigurnom si; u redu je tu sam i sl.), svjetlom, zagrljajem. Ono što ne treba činiti kad je dijete uplašeno jest odbacivati snagu trenutnog djetetovog osjećaja straha, postavljati previše pitanja, davati brzinska rješenja, smijati mu se.
Roditelji često prekomjernim objašnjavanjem pokušavaju objasniti djetetu da su njegovi strahovi neutemeljeni. Razvojni su strahovi dio normalnog emocionalnog sazrijevanja djeteta te se javljaju i spontano nestaju kako dijete prelazi iz jedne razvojne faze u drugu. Ti su strahovi povezani s dječjim viđenjem svijeta u određenom uzrastu i njegovim procesima mišljenja. Ako se strah od mraka spontano ne povuče nakon određenog vremena, tada bi bilo dobro potražiti druge moguće uzroke straha - različita stresna iskustva koja bi mogla biti okidači (značajna promjena u životu, smrt nekoga iz obitelji, preseljenje, stresno iskustvo itd.).
Iako su strahovi od mraka u velikom broju slučajeva dio razvojna faza, sve dok traju roditeljima nije lako a kako i sami navodite to u velikoj mjeri utječe na Vaš ritam spavanja a i vodi ka zabrinutosti za dijete. Ako primijetite da se strah pojačava, postaje učestaliji, počnu se javljati i drugi strahovi ili da dijete pokazuje i neke promjene u ponašanju i/ili raspoloženju bilo bi dobro obratiti se stručnjaku kojemu biste situaciju opisali u više detalja i koji bi onda na osnovu toga mogao dati još neku smjernicu.