Naime jako je emotivan, osjećajan i nije u stanju kontrolirati svoje emocije i nagone. Problem počinje onda kada ne može dobiti ono što želi, to jeste kada nešto silno želi (igranje sa drugarima, odlazak ranije sa dječje zabave i sl.) i vrlo često se ponaša jako ružno, plače i negoduje. On bude toliko nesretan da se ne može kontrolirati.. Pokušali smo i sa kaznama (zabrane), djeluju vrlo kratko i opet iznova..Vrlo teško prihvata da nešto ne može tj. jako teško kontroliše nagone. Ja lično budem vrlo zbunjena, nekada mislim da je to njegov ponašanje razmaženost a s druge strane me je strah da je to zaista neki problem sa kontrolom nagona pa nisam sigurna kako da se ponašam. Napominjem da je vrlo emotivan, dobar drug, djeca ga vole, dobar učenik, bavi se sportom, pažljiv prema sestri ali jednostavno ne može podnijeti da mu se nešto zabrani... Dali je i to dio sazrijevanja ili je to dio njegove osobenosti i kako da se ponašamo? E.
Draga E. Teško je iz Vašeg pitanja procijeniti radi li se o normalnoj reakciji osmogodišnjeg djeteta na zabranu ili je ona zaista ekstremna kako se Vama čini. Ukoliko Vaš sin s okolinom nema nekih značajnijih problema, onda se vjerojatno ipak radi o prvom – njegovi izljevi osjećaja su više problem Vama, jer Vam je teško podnijeti da je Vaš sin nesretan, tužan ili ljutit, nego što je to neki objektivan problem s kojim bi se netko trebao stručno pozabaviti.
Istina jest da različita djeca mogu različito reagirati na uskraćivanje ispunjenja želja. Dok neka djeca reagiraju vrlo burno, druga će istu situaciju podnijeti stoički i u tišini. I jedno i drugo ima svojih prednosti i mana – prednost osobine koju nosi vaše dijete jest da će, zahvaljujući svom temperamentu, biti u stanju izboriti se za sebe u životnim situacijama u kojima bi drugi već davno odustali.
Djeca često testiraju svoje roditelje. Niti jedno dijete ne voli zabrane. Razlika jest u izboru strategije kako će doći do željenog. Vrlo često reagiraju emocijom na koju su „slabi“ njihovi roditelji. To ne rade svjesno i manipulativno, već na dubokoj nesvjesnoj razini. Neko će dijete plakati, drugo će biti ljuto…
No njegovi izljevi emocija ne smiju Vas spriječiti da vodite računa o ispunjenju njegovih potreba bez obzira na njegove želje. Ovo dvoje je potrebno jasno razlikovati – kada su djetetove želje u suprotnosti s djetetovim potrebama (na primjer, kada bi stalno jeo slatkiše, a ne normalne obroke koji sadržavaju sve sastojke potrebne za njegov pravilan razvoj), ne treba udovoljavati njegovim željama ma koliko snažna bila njegova emotivna reakcija. Veliki dio težine roditeljstva sastoji se upravo u tome da kao roditelji savladamo vlastite osjećaje u ime djetetove dobrobiti i postupimo za dugoročno djetetovo dobro, iako bi kratkoročno i nama i djetetu bilo lakše jednostavno udovoljiti njegovoj želji. Pri tome je vrlo važno da ne branite djetetu da iskazuje osjećaje i ne kažnjavate ga samo zato jer ih iskazuje. Ono na to ima pravo, pogotovo u privatnosti vlastitog doma (ako pri tome ne napada druge ljude ili sebe i ne uništava stvari u okolini), a ako vi ne možete podnijeti njegove izljeve emocija, to je Vaš, a ne njegov problem, s kojim morate znati izaći na kraj.
Sve dok Vaš sin ima sasvim normalne socijalne kontakte sa svojim vršnjacima i van kuće se ponaša i prihvaćen je kao sasvim normalno dijete, ne morate se brinuti oko ovakvih stvari. Bitno je samo da u odgoju budete dosljedni bez obzira na njegovo eventualno nezadovoljstvo, naravno ako ste sigurni da stvarne potrebe Vašeg djeteta zahtijevaju zabranu ili uskraćivanje neke želje, te da dopustite svom sinu da iskazuje nezadovoljstvo, tugu i ljutnju, ma koliko vama to bilo teško gledati.
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, NLP trener, soc. radnik