Ne ide u vrtić i čuva ga baka s kojom živimo od početka i koja je izuzetno emocionalna, topla i strpljiva osoba i s kojom se on može jako lijepo povezati. Izuzetno je za svoju dob empatičan što mi se čini iz toga što izuzetno u ovoj dobi voli i ima potrebu razgovarati o emocijama (to je malo teže jer govori još uvijek na svom beba - jeziku, ali on i ja se jako dobro razumijemo). Uvijek prepričava ako je neko dijete plakalo, onda mi diskutiramo zašto se plakalo i kako bi mu moglo biti bolje, ili govori o svojim osjećajima. Mislim da pripada skupini senzibilne djece. Od rođenja je izraženi individualac. Uvijek ima neku svoju ideju, uvijek ga zanimaju više realni predmeti nego igračke. Izuzetno je kooperativan i razuman za svoju dob. Uvijek se dogovaramo i ja se sve s njim uspijem dogovoriti. Generalno, problema sa separacijom nemamo, ako ostaje s bakom. S nekim drugim ga još niti nisam pokušala ostaviti, kad ga pitam bi li išao u šetnju s nekim drugim članom obitelji kojeg pozna ali nije često s njim, odbija. Doma je sasvim drugačije dijete nego vani. Doma je veseo, brbljav, pjeva pleše, stalo smišlja nove igre i "igračke". Dok vani više promatra, više je promatrač nego sudionik i uvijek mu je potrebno određeno vrijeme adaptacije, naročito u zatvorenim prostorima. Malo sam ga promatrala i to nekako povezujem sa većom koncentracijom nepoznatih ljudi na manjem prostoru. U takvim situacijama se prvo vrijeme ne odvaja iz mog krila, ali sve snima i prati (to znam jer poslije kad dođemo doma sve interpretira i sve prodiskutira i uvijek svojevoljno započinje temu). Je li ta nesigurnost u prisustvu nepoznatih osoba legitimna u njegovoj dobi? Htio bi istraživati, sve ga zanima u prostoru u kojem se nađemo, ali se jednom rukom mora držati za mene. Kad se adaptira onda se pusti i drugima, ali još uvijek "jednim okom" prati jesam li dovoljno blizu i na vidiku. I na dnevnoj razini, u neke dane kao da me se ne može nasititi, a onda se samo u jednom trenutku pusti, kao da se "dovoljno napio". Također, vani ne prilazi baš puno drugoj djeci, više ih promatra. U zadnje vrijeme mi stalno dolazi s idejom da bi tukao drugu djecu. Jednostavno mi se povjeri, mama ja bi ovu i onu djevojčicu ili dječaka udario (naravno ne tim riječima jer još ne govori tako, ali to je poruka). Ja pokušavam s njim to proraditi, tu emociju, ali je on još mali pa mi ne ide baš lako, tako da ne znam kako bih se postavila. Ne bih voljela da se prestane povjeravati i otvoreno govoriti i izražavati emocije. Je li to legitimno da se javljaju takve emocije u toj dobi? Nije baš da trči za drugom djecom i primijetila sam, i na igraonicama i u parku, više bira mjesto i igru gdje nema druge djece. Ako mu se neko dijete približi zove me da bi se on maknuo ili negoduje da bi se maknulo to drugo dijete. To me ponašanje čudi, jer je do nedavno grlio drugu djecu, pa ne znam je li to faza? Zaista ne bih voljela da on razvije neku nesigurnost. Prema mojoj procjeni, a i svih u obitelji, mi imamo oblik sigurne povezanosti (mislim na teoriju attachementa), ali nikad se ne zna. Jako bi mi pomoglo Vaše mišljenje i savjet. Mama M
Draga Mama M,
Drago mi je čuti da ste generalno jako zadovolji sa svojim djetetom kao i Vašim odnosom s njim. Prvo bih navela nekoliko stvari koje ste opisali, a koje bi mogle biti dio temperamenta Vašeg sinčića. Više o dimenzijama temperamenta i o tome kako ih prepoznati možete pročitati na sljedećem linku: https://klinfo.rtl.hr/roditelji-3/roditelji/temperament-djeteta-i-roditelja-kako-uskladiti/.
S obzirom da navodite kako je doma uvijek veseo, brbljav, opušten i slobodno se ponaša, a kada je vani više je u ulozi promatrača to bi moglo biti povezana s time da na dimenzijama „prva reakcija“ i „prilagodljivost“ spada više na stranu onih kojima je potrebno nešto više vremena da bi se opustili i u nekim novim situacijama počeli „normalno“ funkcionirati. U tim situacijama mu jepotrebna Vaša podrška i strpljenje. Važno je da mu pokažete razumijevanje za njegovi trenutno stanje te da ga ne požurujete i ne tjerate da se uključi u komunikaciju s drugima dok on sam ne pokaže interes za to. To što s jedne strane ima potrebu istraživati novu okolinu, ali s druge strane jednom rukom se drži za Vas, samo govori o tome da se tada ne osjeća dovoljno sigurno i da mu je ipak potrebna Vaša podrška. To svakako treba poštivati, a s vremenom ga, malo po malo i komentarima ohrabrenja podsjećati da je sve uredu, da ste vi tu i da kad mu to bude ok, da se može i sam malo pogledati okolo.
Vezano uz to da više preferira igru gdje nije uključeno mnogo djece, razmislite je li tako bilo oduvijek i pratite javlja li se to samo u nekim situacijama ili općenito. Naime, moguće je da više spada u skupinu introvertiranih pa da mu to jednostavno više odgovara. Više o karakteristikama introvertiranog djeteta možete pročitati na: https://klinfo.rtl.hr/djeca-2/predskolci/introvertirano-dijete-cesce-trazi-mirniji-kutak-bez-puno-podrazaja-gdje-ce-se-fokusirati-na-svoje-misli-i-osjecaje/
Spomenuli ste da niste sigurni kako trebate reagirati na njegove komentare kada izjavljuje da bi tukao drugu djecu. Navodite da Vam je važno da i dalje ima povejrenja u Vas i da se i dalje osjeća slobodnim izraziti Vam svoje misli, osjećaje i potrebe. Kod dječice je jako važno da roditelji pokažu razumijevanje za njihove osjećaje, misli i potrebe (jer one za dijete jesu realne), ipak to ne znači da svako ponašanje djeteta treba podržati. Stoga bi bilo dobro da svome sinu jasno kažete da znate da bi on htio udariti tog dječaka ili djevojčicu, ali da drugi nisu za udaranje. Nakon toga, potrebno mu je ponuditi ideju koji je to prihvatljivi način kako može zadovoljiti tu svoju potrebu. Ne smije udariti neko dijete, ali smije na neki drugi način izraziti svoju ljutnju (ako prepoznate da se radi o ljutnji). Npr.može lupati nogama o pod, drapati papire, bacati lopticu i sl. Bitno je da se izrazi kroz neku akciju, kroz igru. I mnogo starijoj djeci je teško izraziti se riječima, a pogotovo djetetu u njegovoj dobi. Zato predlažem da, uz razgovore, za proradu koristite i igru.
S obzirom da ste naveli da je prije grlio djecu, a sada ima takve izjave, razmislite je li se u međuvremenu nešto važno dogodilo. Je li imao neko neugodno iskustvo s drugom djecom? U svakom slučaju, prema svemu što ste napisali, čini se da nemate velikih razloga za zabrinutost. Važno je da ga se već sada uči da drugi nisu za udaranje i pri tome trebate znati da postavljanjem jasnih granica nećete ugroziti Vaš odnos bliskosti s njim, nego dapače, već sada ga počinjete učiti samoregulaciji, a on time dobiva poruku da se uz Vas može osjećati sigurnim jer, ako i pokuša ili želi učiniti nešto što nije ok, zna da ćete ga Vi na to upozoriti i zaustaviti.
Tea Knežević
magistra psihologije, praktičarka terapije igrom