Sada ide u treći razred i sve do unatrag mjesec dana je bilo koliko-toliko normalno, nikada nije baš volio ići u školu ali je sve obaveze odrađivao uredno i normalno ostajao u školi, no međutim uslijed male "neslane" šale njegovog školskog kolege, dijete više ne želi ostati u školi bez prisustva odrasle osobe (mame, učiteljice). Dok sam ja u školi ili dok je učiteljica u razredu funkcionira donekle normalno, no međutim kad dođe vrijeme velikog odmora i kad učiteljica odlazi iz razreda u zbornicu on traži da ja budem s njim u školi dok učiteljica ponovo ne dođe u razred. Svaki radni dan kod njega započinje s rečenicom " ne želim u školu"! Kako se postaviti? Strah je u tolikoj mjeri prisutan da ima napade panike, blijed je, ruke su mu hladne i znojne, ubrzano diše. Čim dođe kući, u roku od 10 minuta on je normalno zdravo dijete, spremno na igru. Pritom se uredno ispričava što nije mogao ostati u školi jer ga je strah. Zanima me da li dijete u trenutku takvog napada panike može doživjeti neke teže psihičke traume tipa shizofrenija ili epileptični napad? Savjet psihijatra nam je bio da budemo ustrajni i čvrsti u zahtjevima da se u školu mora ići i da ne udovoljavamo njegovim željama da budemo prisutni u školi, no međutim vrlo je teško roditelju dijete u takvom stanju ostavit uplakano na hodniku škole. Molim Vas za savjet što i kako poduzeti da se oslobodi tih strahova. Napominjem da je on svjestan tih strahova, i da se o njima puno razgovaralo ali to jednostavno ne pomaže. On kaže da mu je sve jasno ali da ga je i dalje strah. Hvala. Zabrinuta mama.
Draga mama,
Svakako bih Vam predložila da uključite sebe i svog dječaka u proces terapije igrom ako ste iz Zagreba. Naime, ako su se njegovi strahovi razvili do toga da ima napadaje panike, tada je iznimno važno da mu se uz stručnu pomoć pomogne. Prema ovome što ste Vi napisali, vidi se da se puno trudite da mu bude bolje. Međutim, često su tako snažno izraženi strahovi odraz puno dubljeg obrasca razmišljanja i osjećanja vezano za sebe i druge, a do tih dubokih obrazaca ponašanja često nije moguće doći putem razgovora s 9-godišnjim djetetom. Zato je terapija igrom prikladna za dijete.
Ono što bi mu ipak moglo još pomoći jest da mu reflektirate taj strah i da mu govorite, nježno, empatički, suosjećajno, nešto poput – „vidim da ti je teško ići u školu, da te je strah kako će ti danas biti. Što bi ti pomoglo da ti bude bolje danas u školi?“. Ako kaže da Vi budete s njim, pitajte ga ima li još nešto što bi mu moglo olakšati. Ako kaže ne, predložite mu nešto što voli raditi – primjerice ako voli crtati, možete mu to predložiti da crta kada se jako počne bojati. Ili neku sličnu aktivnost koju inače voli, a koja bi mu mogla prebroditi sate u školi.
Ipak, ponavljam, bilo bi jako dobro da se obratite osobi koja primjenjuje terapiju igrom da mu se dugoročno pomogne. Ako ste iz Zagreba, možete se javiti nama u Centar Proventus.
Sretno, Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, specijalizirani terapeut igrom Centar Proventus