Već četvrtu godinu ima tikove koji nikako ne prolaze, a javljaju se u raznim oblicima: treptanje očima, šmrkanje, kašljucanje i sl. Jednom godišnje ide na Rebro na kontrolu, pregledaju ga i snimaju glavu, ali nikad nisu uočili nikakve promjene. Inače ne vidim da mu to stvara ikakve probleme kod učenja i svakodnevnog života, dobar je đak i inače dobro dijete. Uvijek je bio osjetljivije dijete, jako vezano uz mamu i onda su uslijedile neke promjene u njegovom životu, preseljenje u novu kuću, u svoju sobu bez mame i tate i dobio je seku. Prema seki je dobar i nikad nije pokazivao ljubomoru, a ja mislim da tu leži problem, da unutra u sebi to sve kupi i ne iskazuje svoje osjećaje. U biti me muči što ti tikovi nikako ne prestaju. Nikad ga nisam vodila kod psihologa. Htjela bi čuti Vaše mišljenje, da li da idemo negdje dalje s njim ili da pustimo to tako pa možda samo nestane? Unaprijed hvala na odgovoru, LP mama S.
Draga mama,
S obzirom da ste naveli da tikovi kod Vašeg dječaka traju već duže vrijeme preporučujem Vam da se obavezno obratite psihologu kako bi se poradilo na problemima koji bi mogli biti uzrok javljanju, ali i održavanju tikova kod Vašeg dječaka.
Naime, i sami ste naveli kako je Vaš sin osjetljivije dijete pa unatoč tome što se Vama čini da njemu tikovi sada ne predstavljaju probleme, moguće je da će mu s vremenom početi smetati. Sada je u godinama kada će mu sve više biti važno mišljenje njegovih vršnjaka i viđenje od strane drugih, a tikovi su ipak vidljiva stvar i moguće je da bi ga neki komentar okoline mogao povrijediti ili zasmetati. Neke od tih stvari nije nužno da Vi uočite, odnosno, moguće je da mu i sada to smeta ali da to jednostavno ne pokazuje „na van“ – i sami ste naveli da baš i ne iskazuje osjećaje.
S obzirom da je u podlozi tikova najčešće neki psihološki faktor – stres, nezadovoljene emocionalne potrebe ili nešto slično, jako je važno da se s dječakom radi na način da mu se da dovoljno prostora da se bez pritiska izrazi te da s vremenom iskaže što je to što ga zaista muči. Mala je vjerojatnost da će tikovi proći sami od sebe ako se ne proradi ono što i dalje održava njihovo javljanje, a to bi mogli biti upravo potisnuti osjećaji i nakupljeni stres.
U pristupu rada s djetetom, prema ovome što ste opisali, vrlo je vjerojatno da će se Vaš sin teže verbalno izraziti jer često djeca ni sama na svjesnoj razini ne znaju što je to što ih negdje iznutra muči zato bih Vam preporučila pristup terapije igrom gdje se dijete kroz poseban način igranja osnažuje, ali i dobiva prostor da se osjeća slobodno i sigurno kroz igru iskazati svoje potisnute potrebe, brige ili probleme. Ukoliko ćete htjeti saznati više informacija slobodno mi se javite na mail tea@centarproventus.hr ili broj mobitela 091 557 6579.
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igromCentar Proventus