U zadnje vrijeme, osim neposluha, kad poludi (vrlo često ničim izazvan) bježi van iz stana na stubište, na balkon, govoreći da će skočiti i čeka naše reakcije. Također, počeo nas je tući, najviše mene, ali i ostale. (Situacija: u igri se udario i naljutio, pobjegao je u sobu i zalupio vratima, ja sam krenula za njim i tad me počeo grebati i tući, otišla sam u kupaonicu, no on je došao za mnom samo da bi me nastavio udarati.) Grebe i udara šakama i nogama, nakon toga počne vrištati. Ovisno o trenutku, nekada ga pustimo da se ispuše, nekada se svađamo, a nekada pokušavamo vrlo smireno razgovarati ne bi li otkrili zašto se naljutio. Primijetili smo da je još gori kada je naša reakcija jača, jer ga to vjerojatno nekako vrijeđa, daje mu motiva za još. Nekad kad ga pustimo da se ispuše, smiri se za par minuta i kao da se ništa ranije nije desilo, a nekada dođe s namjerom da nešto napravi da se bijes nastavi (namjerno gašenje televizora, bacanje stvari sa stola, hodanje po stolu, prljanje zida cipelama i sl.). Molim za neki savjet. Hvala. Zabrinuta mama
Poštovana mama,
kada je dijete agresivno prema sebi ili drugima, izrazito je važno to ne ignorirati već svaki puta reći nešto poput "ja nisam za udaranje/grebanje"; "ti si važan, brinem se za tebe i nemoj samog sebe ozljeđivati". Više o postavljanju granica u ponašanju, možete pročitati u ovom članku.
No, prema opisanom primjeru – kad mu nešto u igri ne ide, onda postane agresivan – čini se da mu je teško nositi se s frustracijom. To znači da se može preventivno reagirati, odnosno prevenirati eskalaciju ponašanja kojem onda treba postaviti granice.
U suštini učenja samoregulacije emocija nalazi se upravo to – prepoznati emociju (frustraciju u ovom slučaju) i pronaći druga rješenja tog problema, umjesto agresije. Možda će u početku biti potrebno da više budete uz njega kada je vidljivo da postaje nervozniji i frustriraniji u igri te dok još može tolerirati tu frustraciju i misliti, da mu ili predložite neke druge ideje za rješenje tog problema ili da ga potaknete da on sam smisli neka kreativna rješenja. Bitno je da smo mi odrasli svjesni da kada osjećamo intenzivno neku emociju da istovremeno možemo misliti. Tome trebamo učiti djecu jer će jedino tako naučiti regulirati svoje emocije pa tako i ponašanje.
Sretno dalje,
Tatjana Gjurković
dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom, Centar Proventus