Onda je uslijedila faza plakanja pri dolasku koja je potrajala nekoliko dana. On bi se brzo smirio i u jaslicama normalno ponašao. Tete su ga opisale kao komunikativno drago dijete koje se zna samo igrati i da se po ničemu ne razlikuje od ostale djece koja su od prije u toj grupi, pa smo ga ostavili i na ručku i na spavanju. Sve je bilo u redu do prije 2 tjedna. On je tužan. Kući stalno govori i moli da ga ne vodim u vrtić, da mu tamo nije lijepo. Kad bi ga dovela on bi se od plača znao i ispovraćati. U teoriji on zna da mama i tata moraju ići raditi i zaraditi kune, da mali braco mora doktoru i da njega nema ko čuvati, ali u praksi to sve pada u vodu i on plače i plače i tužan je. Danas su me čak zvali da dođem po njega jer nije cijelo jutro prestao plakati. U razdobljima kad se smiri, tete kažu da je divan i da se lijepo igra, ali da teta stalno mora biti kraj njega i čim se makne od njega on počne plakat. Danas je čak kroz plač počeo i pokazivati agresiju prema njoj. On je ljut. Imamo i bebu od 4 mjeseca, ali njemu nikad nije falilo naše pažnje otkad se mali braco rodio. Inače, da ne zaboravim napomenuti, on se kući nikad nije ponašao tako, sve dok nije krenuo u vrtić. Ne želi pričati o nikome u vrtiću, ne spominje ime nijednog prijatelja. Kad je s nama roditeljima u društvu druge djece, igra se, veseo je i poslije priča dugo o toj djeci, čak ih i u snu zna spominjati. Dok je prvih dana plakao kad bi došao u vrtić, nisam se previše uzrujavala, ali sad me zabrinjava kad vidim da je moje dijete tužno. Da li se vratiti na početak i ostavljati ga po sat vremena ili ustrajati? Unaprijed hvala. Filipovamama
Draga mama,
prema ovome što ste naveli, pretpostavljam da se kod Vašeg starijeg djeteta događa nekoliko paralelnih stvari – tuga jer nije s Vama (što bi se moglo povezati s uobičajenom separacijskom anksioznošću, o čemu više možete pročitati ovdje), tuga jer je braco s Vama, a on nije (pretpostavljam, budući da ste naveli da imate malu bebu od 4 mjeseca kod kuće, da ste na porodiljnom).
Dakle, krenut ću s pretpostavkom da ste kod kuće i predložila bih Vam sljedeće – ostavljajte svog starijeg sina u vrtiću do 12 sati. Tako će imati prilike razviti socijalne vještine, sudjelovat će u grupnim jutarnjim aktivnostima itd. S druge strane, tako će provoditi više vremena s Vama i s bracom, i neće biti potrebe da mu govorite da idete raditi kada ne idete i vjerojatnije je da će se brže i lakše prilagoditi na vrtić.
Osim toga, svakako vodite računa da kada je tužan ili ljut, da umjesto naših tipičnih rečenica poput „nemoj biti tužan/ljut“, koristite rečenice poput: „vidim da si jako tužan/ljut što ideš u vrtić, ali tako mora biti“. Važno je da pri tome Vaš glas bude siguran, tj. da ste Vi sigurni u tu odluku i razloge zašto ide. I onda možete s njim planirati što ćete sve raditi kada dođete iz vrtića. Tako ćete mu dati do znanja da razumijete i priznajete mu njegove osjećaje, no ostajete pri svome jer imate na umu dobrobiti za njegov razvoj te naposljetku nudite mu priliku da planirate i veselite se kasnijem zajedničkom vremenu.
Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom, Centar Proventus