Kad ide na pecanje, po noći ustaje i govori šta je upecao, šta je otpalo s udice, a ako je na nogometu po noći igra nogomet. Ako previše uči i ima dosta aktivan dan sve to proživi i u snu. Ja ga teško razbudim, pitam tko sam ja i kad mi točno odgovori pošaljem ga nazad u krevet. Sve to je počelo kad je krenuo u 1. razred. Izbjegava svoje dužnosti od učenja do pospremanja svoje sobe, ništa mu se neda, nema volje za ništa osim onog što njemu odgovara u tom trenutku. Ne zna se izborit za sebe, a kad razgovaramo o njegovim problemima on obično plače i viče na svaku moju kritiku ili pitanje. Molim vas što jasnije obješnjenje, šta mi je činiti. Uplašena
Draga mama,
Prema ovome što ste naveli, moje glavno pitanje je kako to da mu se ništa ne da i da sve što mora činiti, ne želi? Da li ima iskustva da netko umjesto njega sve radi?
Prema mojem iskustvu u radu sa roditeljima, pokazalo se da mnogi roditelji, ne željeći opteretiti prerano svoje dijete, čine mnoge stvari umjesto njega, iako bi to dijete sa razvojnog aspekta moglo. I ne samo da bi moglo, već bi i trebalo jer se tako potiče razvoj samostalnosti koja je bitna u školi pri savjesnom ispunjavanju svojih obaveza. Primjerice, mnogi roditelji obuvaju svoju djecu iako imaju već 3 godina (ili više) i itekako imaju razvijene motoričke vještine da isto sami čine. Također, mnoga djeca jedu kašice ili čak iz bočice, osobito navečer, jer im bočica služi kao utjeha. Osim ovih, vrlo česta je situacija da dijete spava sa jednim roditeljem, najčešće s majkom, premda već ima 1, 2, 3, 4 ili više godina.
Sve Vam ovo navodim kako bih Vam pomogla da se sjetite u kojim ste sve situacijama Vi ili neki drugi član Vaše obitelji činili stvari umjesto Vašeg sina iako je on to sam mogao. Koliko ste ga Vi ili ta druga osoba tetošili jer Vam se činio malenim i željeli ste to nešto činiti umjesto njega?
S obzirom na njegovu reakciju na Vašu kritiku kako ste je opisali – plakanje i vikanje (što je možda odraz ljutnje) – to ukazuje da ne može podnijeti da nije dobar u nečemu, odnosno vlastiti neuspjeh. Djeca, neposredno prije polaska u školu, bi se trebala znati nositi sa neuspjehom i kritikom. Zbog čega je to Vašem sinu toliko teško? Koliko ga se, kao malog hvalilo za svaki, pa i minimalni uspjeh, a kako mu se pomoglo da se nauči nositi sa frustrirajućim situacijama?
Nažalost, vrlo često se odrasli smiju kada se djeca nalaze u frustrirajućim situacijama jer im se čini da nema razloga da se dijete zbog takvih „gluposti“ ili „dječjih posla“ do te mjere frustira. Pri tome, zaboravljaju dvije vrlo važne stvari: dječje emocije su snažne i intenzivne po svojoj prirodi te, u tim frustrirajućim situacijama dijete uči što mora učiniti, kako drugi reagiraju općenito, a kako na njegove postupke. Ovisno o djetetovom iskustvu iz ranog djetinjstva očekivat će određene reakcija drugih iz svoje okoline te će se na određeni način i samo ponašati. Smijanjem što se dijete toliko uzruja, zapravo činimo golemu štetu djetetu i njegovom normalnom mentalnom ili psihičkom razvoju.
Vi ćete najbolje znati jesu li se ovakve situacije pojavljivale u Vašoj obitelji. Mnogi ih se nažalost ne mogu niti sjetiti upravo zato jer ih odbacuju kao nevažne. No, dobro promislite jer u tome leži odgovor za Vaše pitanje kako ćete pomoći svom sinu da se nosi sa obavezama koje sada škola, a kasnije život donosi. Ako se sjetite da su se neke od navedenih situacija pojavljivale u Vašoj obitelji, razmislite na koji način se još uvijek postupa tako prema Vašem sinu. Vrlo često samo promijenimo oblik ponašanja prema djetetu kako ono postaje sve starije, ali poruke ostaju iste.
Nadalje, kako Vi reagirate kada je Vaš sin ljut/tužan/uplašen/sretan? Što činite, što govorite, što Vi sami osjećate? Dobro promislite o tome jer i ti odgovori će Vam dati vrlo vrijedne informacije. Ako npr. kada je ljut, imate dojam da Vas to uopće ne dira, samo mu objasnite zašto nešto može ili ne može imati i sl., razmislite da li se Vaš sin uopće više ljuti kada ima potrebu za promjenom ili jednostavno plače jer tim putem zna da će dobiti Vašu pažnju? Ljutnja je snažna emocija koja nas tjera da kažemo što nas smeta, da pokušamo utjecati na našu okolinu. Ako nam je dozvoljeno da tu emociju iskazujemo i ako nas se uči kako ćemo se asertivno zauzeti za sebe čak i kada smo ljuti, tada ćemo se znati izboriti za sebe. Izboriti se za sebe znači reći što nam treba. Ako se bojimo da nas ona druga osoba neće čuti, da će nas ismijati, otjerati u kaznu ili nešto četvrto, tada ćemo se postepeno prestati ljutiti i paralelno s tim, nećemo se zauzimati za sebe.
Nadam se da Vam je moj odgovor pomogao da dođete do vlastitih odgovora na svoja pitanja. Jer, kao i uvijek, odgovori su u Vama, a mi stručnjaci Vam možemo pomoći da lakše i brže dođete do tih odgovora.
Tatjana Gjurković, dipl psiholog, certificirani terapeut igrom