je bio ok, ali onda nakon nekog vremena jednostavno nije htio na wc kao da tjera inat. Taj problem još traje, već par godina. On sada ide u 4. razred i ne znam više kako da mu pomognem. Napominjem da je sa crijevima sve u redu, bili smo na pregledima. Pokušali smo ga i plašiti da ako ne ide na wc da će dobiti zapletaj crijeva ali ništa. Sad je krenuo kod psihologa. Bio je dva puta, ali još nema pomaka. Da li je tome svemu uzrok rastava roditelja i kada će to sve prestati? Da li to sve može biti uzrok ako otac priča protiv majke? Zašto mi dijete govori "mama ti mene ne voliš" a nikada mi prije nije tako nešto govorio. Molim vas za pomoć jer sam i ja više očajna i stalno pod stresom i u brigi, pa je i moje zdravlje postalo narušeno od svakodnevnih napada panike i svakodnevne borbe. Upomoć! M.
Draga mama,
problemi s ispuštanjem i zadržavanjem stolice obično se kod djece javljaju u drugoj i traju do otprilike navršene treće godine života djeteta. To je period u kojemu roditelji obično djecu uče čistoći, nastoje ga odviknuti od pelena. Tada dijete kroz davanje i nedavanje stolice nagrađuje ili kažnjava roditelje.
Roditelji na dječje postupke povremeno reagiraju ljutnjom i uskraćivanjem ljubavi, što plaši dijete. Tako počinje svoju analnu agresivnost vezivati uz strah od gubitka roditeljske ljubavi. Na sam čin "gubitka" stolice dijete može reagirati strahom jer se feces počinje u toj fazi doživljavati kao dio svog tijela.
Iako je teško odrediti što je točno utjecalo na vašeg sina da ima problema sa zadržavanjem stolice, smatram da je dobro što je krenuo kod stručnjaka koji će mu pomoći u prevladavanju teškoća. Činjenica je da je ponekad potreban dugotrajni tretman da bi došlo do poboljšanja – dva odlaska kod psihologa nisu dovoljna ni za uspostavljanje odnosa prisnosti i povjerenja između djeteta i stručnjaka, a kamoli da u tako kratkom periodu moglo doći do značajnog poboljšanja.
Vama kao majci svakako bi savjetovala da budete strpljivi, da svom djetetu pružite puno podrške, ljubavi i pažnje bez ikakvih uvjetovanja. Dajte do znanja svom djetetu da, iako njegovi roditelji već neko vrijeme ne žive zajedno to ne znači da ga ne vole ili da više nisu tu za njega. Neka zna da vi i dalje komunicirate s njegovim tatom vezano uz njega, da ste oboje uključeni i posvećeni njegovom odgoju i životu i da rastava braka ne znači napuštanje djeteta.
Ako je moguće, porazgovarajte s vašim bivšim suprugom o svemu što muči vaše dijete i djelujte zajednički – iako više niste ljubavni partneri, vi ste i dalje partneri u roditeljstvu i važno je da spram djeteta nastupate zajednički i usklađeno, a ne kao da se morate boriti jedan protiv drugoga. Na kraju, oboje imate zajednički cilj a to je da odgojite zdravo i sretno dijete. Želim vam puno sreće
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog