Kasnije, kad sam skoro napunila 18 godina, otac mi je umro od raka. No unatoč velikoj boli, uspjela sam se izvući na pozitivnu stranu. Uvijek sam bila pozitivna bez obzira kakva situacija bila. Nakon tog šoka, uslijedio je drugi. Moja obitelj i ja dotaknuli smo dno. Živjeli smo od socijalne pomoći, nismo imali što za jesti i jedino što smo imali su dugovi. No s vremenom smo i to pobijedili. Danas je sve u redu, imam dobar posao i dečka. No stalno imam osjećaj neugodnosti i nesigurnosti u javnosti i s nepoznatim ljudima. Bližnji mi govore da se opustim. No jednostavno ne mogu. Ponekada mi je toliko neugodno da doživim napadaje panike. Htjela bih se riješiti toga, no ne mogu.
Odgovor:
Draga čitateljice,
prije svega želim vam prvo reći koliko se divim vašoj snazi i hrabrosti. Nije lako ostati pozitivan i usmjeriti život prema obali kada nas nevera vuče na pučinu. Vi ste sve to uspjeli, kako mi se iz vašeg pisma čini, sami.
Postoje situacije kada nam je ipak potrebna podrška stručnjaka. Sve što ste proživjeli su zapravo traume koje su na neki način ostavile traga i odatle vjerojatno nesigurnost i napadi panike. Ne postoji trik kojim možemo samo odagnati te osjećaje – da postoji, nitko ne bi imao problema s anksioznošću. Moj savjet je stoga da se obratite psihoterapeutu kako bi zajedno radili na otklanjanju uzroka vaše neugode i napada panike.
„Brzi“ savjet nemam, no generalno u takvim situacijama vam može pomoći pravilno disanje i usmjeravanje pažnje na detalje koje vidite oko sebe. Možete se primjerice fokusirati na boju očiju sugovornika, dužinu trepavica, ritam kojim nešto izgovara… Čim promijenimo fokus s unutarnjeg govora koji evidentno nije podržavajući, i anksioznost bi trebala splasnuti. No moj stav je da svakako treba raditi na otklanjanju uzroka ovih simptoma, a za to je ključna pomoć stručnjaka.
Šaljem vam podršku.