Ona bi trajala par dana (spavala bih 4-6 sati) i onda je dolazila još u par navrata. Od svega toga sam postajala nervozna, da bi se u 7. mjesecu sve smirilo, vjerujem zbog odmora i odlaska na more. Sredinom 8. mjeseca ponovno me počela hvatati nesanica i razdražljivost te sam zapalila travu (što očito nije bilo pametno). Umjesto opuštenosti, doživjela sam derealizaciju, depersonalizaciju i od svega toga panični napadaj.
Stvari su se smirile nakon sat vremena. Drugi dan je bilo sve normalno. Međutim, moj stres je i dalje rastao, što zbog nesanice i nadolazećih rokova te su se ti "čudni" trenutci (mislim da je to derealizacija bila) počeli vraćati. Počela sam paničariti oko toga i sve skupa se zaplelo do te mjere da imam osjećaj da više nisam prisutna, da ludim, pretražujem bolesti, stalno propitujem smisao života i svoje postojanje, hvata me panika, nemam volje ni za čim. Osjećam još pri tom stalan strah, a vidim ponekad zamagljeno. Jednostavno, osjećam kao da ništa nije stvarno, iako znam da je, kao da sam u nekoj noćnoj mori, te kao da to više nisam ja. Bojim se hoću li ikad biti ista pozitivna osoba koja sam bila prije. Čekam pregled psihijatra, ali voljela bih čuti neku utjehu u međuvremenu.
Odgovor:
Draga čitateljice,
prije svega mislim da je jako dobro što ste se već obratili psihijatru za pomoć. On će procijeniti je li vam u ovom trenutku potrebna farmakoterapija. Lijekovi mogu olakšati svakodnevno funkcioniranje osobe, posebno u situaciji kada je netko uslijed dugotrajne anksioznosti već i fizički iscrpljen. No, lijekovi nisu trajno rješenje već samo „štaka“ koja pomaže da se oslonite kada vam je najbolnije. Osim štake, potreban je i određeni oporavak a njega je moguće postići kroz psihoterapiju tj. terapiju razgovorom. Ako je vaš psihijatar i psihoterapeut, tada ćete možda s njim imati pokriven i taj dio. No ako nije, onda bi bilo dobro da se obratite psihoterapeutu za pomoć. Ne znam gdje studirate, no na pojedinim fakultetima postoje studentska savjetovališta gdje se možete obratiti za pomoć.
Što se tiče utjehe, iz brojnih iskustva u radu s mladima mogu reći da sve što prolazite nije neuobičajeno. Anksioznost nije nerješiv problem iako u pojedinim situacijama može biti izrazito neugodan, uz sve simptome koje ste opisali. Osjećaj „kao da ćete poludjeti“ je samo osjećaj, ma koliko se stvaran činio. Derealizacija nije nimalo ugodna i može doći uz anksioznost. No vi i dalje niste izgubili dodir s realnošću. Svjesni ste svega, tražite pomoć. Pomoći ima i to je najvažnije.
Šaljem vam podršku.