S mlađom imamo velikih problema: izostaje iz škole (kaže da ju boli glava/trhuh) ali ne možemo ju najtjerat da ide doktorici. Izgubili smo sav autoritet i poštovanje od nje. Vrlo često ne odgovara niti govori kad ju se nešto pita (legne u krevet i neda se dići/smetati, dere se da se izađe iz njene sobe). Već je prešla 100 sati izostanka iz škole. Vrlo su joj važni određeni pjevači/grupe oko kojih gubi vrijeme na facebook/internetu na mobitelu, a mobitel joj ne možemo isključiti jer ga koristi za komunikaciju s drugom djecom u vezi zadaće itd.. U školi je dosta povučena/mirna ali ocjene su katastrofa i ništa ne poduzima da popravi situaciju iako je pametna i sposobna. Jednostavno troši vrijeme na ove druge stvari. Supruga je izluđena, budi ju više puta, ali ništa ne sluša niti osjeća odgovornost za bilo što. Ponekad kad joj ugasim Internet i ne dozvolim da gleda televiziju konačno nakon par dana dođe razgovarati, plače itd. – razgovaram s njom, pokažem razumijevanje i objasnim joj što nije u redu/kako bi sve trebalo biti. Kaže da će se promjeniti, ali opet sve uzalud. Ponekad kad se naljuti, zna jako lupati vratima i urlikati. Smatram da treba discipline više, oduzeti joj sve, ali supruga nema srce da to napravi, pa se sve dalje ovako vozi u nedogled – ali mislim da će pasti razred. Ne znam kako da ju “probudimo“ na vrijeme. Nemožemo ju nagovoriti da ide doktoru (možda je nešto s hormonima ili tko zna što) niti da ide psihologu, pa ne znamo kako zaustaviti ovo što je i neka vrsta terorizacije prema supruzi (ja ne dozvoljavam da me to previše živcira jer znam da to nema smisla, ali nešto se mora poduzeti/promjeniti). vb
Dragi tata,
u razdoblju adolescencije u kojemu se upravo nalazi vaša kćer, dolazi do velikih hormonalnih i psihičkih promjena koje potom utječu i na samo ponašanje djeteta. Vaš kćer se traži, osjeća se neshvaćeno, a Vaše prigovaranje oko škole doživljava kao napad, ljuta je i jadna što je nitko ne razumije.
U ovakvoj situaciji dodatnim pritiscima možete samo još više produbiti međusobno nerazumijevanje.
Ono što možete učiniti jest prebaciti odgovornostoko škole na svoju kćer: možete joj reći da je razumijete, da ste se i sami tako osjećali u jednom periodu svog života, da ni sami niste shvaćali svrhu učenja i školovanja. Možete joj reći da je vama neprihvatljivo da su ocjene takve kakve jesu i da bi voljeli da vam ona da odgovor što će učiniti po tom pitanju a da oboje budete zadovoljni.
S druge strane, ono što je zabrinjavajuće su njezini bolovi koji su najvjerojatnije psihosomatske prirode. Na taj način vaše Vam dijete ukazuje da nešto nije u redu i da joj potrebna pomoć. Iz tog razloga smatram da bi bilo najbolje da potražite stručnu pomoć za vašu kćer kako njezini problemi ne bi eskalirali. Razgovor s neutralnom osobom, punom empatije i podrške pridonijela bi otvaranju vaše kćerke o problemima koji je muče, a samim tim i smanjenju simptoma – bolova u trbuhu i glavobolje.
Želim vam puno sreće,
Kristina Bačkonja, dipl. psihologCentar Proventus