Na društvenim mrežama, na kojima je imperativ biti najbolji, najjači i najljepši, Ivana je jedna od onih koja je hrabro pokazala najranjiviji dio sebe. Dojmilo me se kako se nosi sa situacijom u kojoj se nalazi. Kontaktirala sam je i pitala bi li svoju priču podijelila s čitateljicama našeg portala. Pristala je iako sam ju zvala u najnezgodnije vrijeme, dok se oporavljala od carskog reza i strepila nad životom svojom kćerkice.
"Sve se čini super, ali stvarnost je drugačija. Umjesto da se većinom radujem onome što slijedi (uz neku manju dozu straha i neizvjesnosti koju, vjerujem, svaka buduća majka osjeća, pogotovo za prvo dijete), kod mene je strah i neizvjesnost veća, nego što je uobičajeno. Naime, naša bebica ima zdravstveni problem. I to ozbiljan. Toliko ozbiljan da su neki liječnici predviđali da neće ni trudnoću preživjeti. Gorke suze sam isplakala…", napisala je Ivana na Facebooku za vrijeme trudnoće. Lea se izborila, došla na svijet i usrećila svoje roditelje. No, bitka još traje.
Ivana je inženjerka elektrotehnike koja se nakon deset godina rada u struci prekvalificirala, završivši u Engleskoj studij pozitivne psihologije. To što danas radi kaže, nije posao, već poziv. Coacherica je, konzultantica, trenerica poslovnih edukacija, poduzetnica, planinarka, autorica jedne sjajne knjige koju ćemo spomenuti u nastavku, no prije svega mama djevojčice Lee.
Sve što je naučila pomaže joj da se nosi s najvećim životnim izazovom. U tome nije sama. Velika pomoć i utjeha joj je partner. "Njegova mi je podrška izuzetno bitna. Mislim, to je naše dijete i, najiskrenije, meni je to normalno. Nije stvar isključivo u tome da otac podržava majku, nego da sve radimo zajedno, odlučujemo o svemu zajedno, proživljavamo sve ovo zajedno", objašnjava Ivana.
Otkriti javno ranjivost i usuditi se pisati o najdubljim strahovima, mogu samo hrabri ljudi. Nedavno si postala majka djevojčice kojoj su, kada si bila u 16. tjednu trudnoće, liječnici dijagnosticirali ozbiljan zdravstveni problem. O čemu je riječ i kako je vaša kći danas?
Nedavno sam postala majka djevojčice Lee. Ona je danas, kako reći…, relativno stabilno. Bilo je upitno kako će proći porođaj, srećom prošao je dobro. Prebačena je odmah na intenzivnu njegu u KBC Rebro i tamo se nalazi sada već skoro dva tjedna (…). Mi je odlazimo vidjeti svaki dan. Ili partner ili ja. Sada češće ja, no u početku sam se trebala oporaviti od carskog reza pa je on više odlazio našoj Lei. Sada je opet u kritičnom razdoblju jer joj smanjuju lijekove koji su joj održavali stanje kakvo je bilo u utrobi pa se promatra intenzivno kako na to smanjenje reagira. Zasad se nosi s time dobro, ali je i dalje vrlo neizvjesno. U mislima smo s njome stalno i stvarno se nadamo najboljem. Lea ima urođenu anomaliju s kojom neka djeca ne prežive, neka budu operirana u djetinjstvu, a neka u odrasloj dobi, dok ima i osoba koje s tom anomalijom žive, a da ni ne znaju da je imaju.
Ne znam je li to hrabrost ili što, ali u svakom slučaju volim, u okviru onoga što radim i što pišem na društvenim mrežama, biti realna. Mislim da je jako bitno otvarati teške teme i govoriti o onome što nije nužno ugodno u životu jer samo time možemo biti cjeloviti ljudi i u pravom smislu riječi raditi na osobnom razvoju. Objavila sam tu svoju, ustvari našu intimnu situaciju u dogovoru s partnerom jer otkad smo ušli u cijeli taj vrtlog saznanja, od samog početka smo bili vrlo otvoreni s našom okolinom oko toga što se događa i vidjeli smo brzo da gotovo svi imaju nekakvu priču, bilo osobnu, bilo nekoga vrlo bliskog njima, bilo da su imali dijagnoze ustanovljene u trudnoći, bilo da su izgubili trudnoću. Naravno ima i onih koji nisu uspjeli imati djecu. U području reproduktivnog zdravlja i zdravlja općenito ima jako puno situacija s kojima se ljudi nose unutar svoja četiri zida i o tome se ne govori, kao da je to sramota, a mislim da je bitno da podijelimo to pa da ljudi znaju da je to normalno i da nisu sami. Na kraju krajeva, meni je to bila najveća motivacija da podijelim tu našu priču iako mi, naravno, nije bilo lako. No, drago mi je jer sam nakon toga dobila jako puno potvrda da sam dobro napravila. Puno ljudi je potom podijelilo svoje priče, otvorili su se i vidjeli da nisu sami.
(Fotograf: Ratko Mavar)
Kako si se nosila sa strahovima i neizvjesnošću kroz trudnoću i na koji te način iskustvo kroz koje si prošla promijenilo? Koliko ti je u tome bila bitna podrška partnera i je li vas teška situacija dodatno povezala?
Kao i bilo kome drugome prvo nam je bio veliki šok, nevjerica. Pitali smo se je li to moguće, je li to stvarno istina? Naravno da smo tražili i druga mišljenja. Neko vrijeme nismo dobro spavali. To je izuzetno velik stres. A onda kada smo zapravo potvrdili stanje i vidjeli što je, a što nije moguće, zapravo smo se nekako polako prilagodili i naučili živjeti s time. Pitaš me je li me to iskustvo promijenilo. Definitivno je i mislim da je nemoguće da nas takve situacije ne promijene. No, za nas to iskustvo i dalje traje. Znači, bili su nam prvo rekli kako vjeruju da vjerojatno neće ni preživjeti trudnoću, a zapravo, malena se izborila i kroz samu trudnoću narasla je velika.
"Ima tih nekih događaja koji su veći od života. Neki i doslovce. Za takav jedan spremam se zadnjih dana…", napisala je Ivana uoči odlaska u bolnicu.
Dobro je prošao i porod i eto stvari se razvijaju u nekom pozitivnom smjeru i nadam se da će se i dalje nastaviti. Podrška partnera mi je izuzetno bitna. Mislim, to je naše dijete i, najiskrenije, meni je to normalno. Nije stvar isključivo u tome da otac podržava majku, nego da sve radimo zajedno, odlučujemo o svemu zajedno, proživljavamo zajedno. Naravno da nije sasvim identično s obzirom da je moje tijelo to koje je iznijelo našu curicu, ali zapravo sve ostalo dijelimo i partner je u tom smislu izuzetno velika podrška meni i ja njemu. Zbog toga smo se sa svime ovime nosili možda i bolje, nego neki drugi parovi koji nemaju takav odnos kakav imamo nas dvoje. Na tome sam stvarno zahvalna. Da, taj period nas je dodatno povezao i jači smo, nego prije, a i moramo biti ako želimo učiniti dobro za našu curicu.
Što se tiče osobnog nošenja sa strahovima i neizvjesnošću, tu je veliku ulogu odigrao moj osobni razvoj. Veliki sam pobornik rada na sebi. Već preko 20 godina se bavim osobnim razvojem. Prošla sam brojne edukacije, išla sam i sama intenzivno na psihoterapiju, a sada idem i dalje prema potrebi. Imam neke svoje tehnike, bavim se mindfulnessom, meditiram redovito i sve to što primjenjujem i ono čime se bavim, učim druge ljude ili organizacije. U suprotnom to sve skupa ne bi imalo smisla i sve to što sam radila prije, ulagala u sebe, svoje mentalno zdravlje, sada se pokazalo itekako bitnim. Zapravo, to je ono što me pripremilo da se s ovime što se sada događa, mogu bolje nositi. Moram reći svima koji ovo čitaju kako to ne znači da nisam tužna i da se neki put ne rasplačem, da nema kriza, ali to je sve dio procesa. Naučila sam kako to propuštati kroz sebe, ići dalje, tako da moram priznati da sam većinu vremena prilično OK, na iznenađenje ljudi oko mene. Pitaju me često kako mogu biti tako mirna, na što im odgovaram kako je to plod ulaganja u sebe i kako mi ništa nije palo s neba niti sam se takva rodila. Nastojim brinuti o svojoj nutrini i na dnevnoj bazi non-stop radim na tome da budem fokusirana na trenutak jer tako mogu biti prisutnija i više dati našoj curici. A na kraju krajeva, bolje funkcionirati na dnevnoj bazi.
Što bi poručila roditeljima koji se nađu u situaciji poput vaše?
Roditeljima koji se nađu u situaciji poput naše, a ima ih, u to sam se uvjerila, poručila bih da dišu, da probaju biti staloženi koliko god mogu, a to je zaista teško, pogotovo u samome početku te da si daju vremena kako bi saznali sve informacije. Najgore je živjeti dok ne dobijete nekakav nalaz ili dok ne dočekate idući pregled i slično. No, ako malo razmislimo, zapravo priroda života jest neizvjesna, a mi se svi ponašamo kao da je život jako predvidljiv. U nekim razdobljima možda jest, ali zapravo, život je vrlo nepredvidljiv. Mislim da su dvije godine pandemija, a sada i rat koji nam je tu u susjedstvu, pokazali kako stvari na koje računamo i nisu baš tako stabilne kako bismo mi voljeli da jesu.
Mislim da je neizvjesnost elementarni dio života i prirode toga kako stvari funkcioniraju pa što se prije naučimo nositi s time to bolje za sve nas. Tako da roditelji - strpljenje, disanje, bivanje što više u trenutku i naravno, potražite stručnu pomoć. Mislim pritom na liječnika, stručnjaka koji vam može bolje pojasniti što se događa i kakve su uopće opcije, ali i stručnu psihološku pomoć. Nitko se ne bi trebao sramiti toga da treba pomoć. Zapravo traženje pomoći je hrabro i ne trebamo sve sami podnositi u svoja četiri zida - plakati ili histerizirati ili štogod već. Bolje je i lakše je i za nas i za sve oko nas, ako tu pomoć tražimo. Ja bih čak savjetovala i prije, nego što se dogode ovakve stvari jer, sve što uložite u sebe bit će vam višestruko vraćeno kad dođe do situacije s kojom se teško nositi. Bit ćete spremni.
Kako si se odlučila promijeniti profesiju i koliko je bilo teško pokrenuti svoj posao?
Završila sam elektrotehniku slijedom događaja jer sam išla u matematičku gimnaziju i to je bio logičan nastavak, ali već za vrijeme faksa znala sam da se time neću dugoročno baviti. Gotovo desetljeće sam radila u struci, no svih tih godina sam u slobodno vrijeme ulagala u razne edukacije - coaching, psihoterapiju… i u jednom trenutku odlučila napraviti preokret i u potpunosti se posvetiti pozitivnoj psihologiji koju sam u Engleskoj završila jer u Hrvatskoj taj smjer ne postoji. Svoj posao danas vidim kao poziv. To odavna nije samo posao i tu sam se u potpunosti pronašla. Htjela sam pokušati, kako se jednog dana u starosti ne bih pitala jesam li što propustila. Isplatila se hrabrost, život mi se višestruko promijenio na bolje. Od činjenice da radim za sebe, da mogu bolje upravljati vlastitim vremenom, s kime i koliko radim do toga da sam potpuno ispunjena onime što radim, da vidim pozitivne pomake i rezultate. Cijeli moj posao se vrti oko rasta jer smatram da je to jako bitno. Kao što ulažem u vlastiti rast i razvoj, trudim se donijeti praktične primjene drugima kako bi poboljšali svoje živote.
Pokretanje posla nije jednostavno. Ide se korak po korak, ali moram priznati da sam jako zadovoljna kako se moj posao razvio u proteklih šest godina. Situacija s pandemijom omogućila mi je da više radim online pa više nije bitno gdje smo fizički što mi je donijelo i klijente iz inozemstva. Kad nešto toliko voliš nije ti teško ulagati, a onda se to prije ili poslije isplati.
Što je to pozitivna psihologija i kako ju primijeniti na svakodnevni život?
Pozitivna psihologija nije ono što većina misli da jest. Dakle, to nije: "Samo ti 'brij' na pozitivu pa će sve biti divno, krasno". Riječ je o znanstvenoj disciplini (što mi je kao inženjeru izuzetno bitno) koja postoji od 80-ih godina prošlog stoljeća, a nastala je kao odgovor na činjenicu da je do tada psihologija bila fokusirana na liječenje mentalnih poremećaja i bolesti. Nije se proučavalo što čini život boljim. Naravno i dalje nam trebaju saznanja o mentalnim poremećajima i bolestima, ali i vrijedi staviti fokus na to što čini svakodnevicu dobrom, kako živjeti smislen i ispunjen život. Proučava razne aspekte - i emocije i motivaciju i resilience ili stvaranje otpornosti na razne životne izazove, dio toga je i mindfulness, znači praksa svjesne prisutnosti, proučava se i odnos čovjeka s vremenom i koliko razmišlja o prošlosti, sadašnjosti, budućnosti te coping, odnosno umijeće nošenja s raznim nedaćama i brojne druge teme. Već godinama se slavi World happiness day, svjetski dan sreće koji je isto pokazatelj da je društvo konačno shvatilo kako se ne treba baviti isključivo BDP-om. Ne kažem da nije bitan, ali ne treba se samo njime baviti, nego i time koliko su društva sretna. Na svojim radionicama prezentiram praktične vježbe kako bi ljudi imali konkretne koristi od toga, a na YouTubeu imam videe iz škole pozitivne psihologije koji su dostupni svima kako bi ih primijenili za rad na sebi. Kao i sve drugo, to je vještina, nešto što treba vježbati, prakticirati redovito kako bi se vidjeli rezultati.
S obzirom da radiš s ljudima, možeš li mi reći što je to što najviše muči muškarce, a što žene? U poslovnom i privatnom smislu. Jesmo li za razliku od muškaraca previše nesigurne u sebe ili je to mit? Na čemu bi žene trebale poraditi, a što vidiš kao žensku prednost?
Ne volim baš generalizacije jer je stvar prilično individualna, ali da, postoje tendencije koje se mogu prepoznati u muškarcima ili ženama. Rekla bih da su žene otvorenije od muškaraca za rad na osobnom razvoju. Većina mojih individualnih klijenata su žene, a tako je i kod ostalih kolega koji rade s ljudima. Uvriježeno je mišljenje da su žene u prosjeku manje sigurne u sebe, više sumnjaju u svoje kvalitete. Ja bih rekla da to nije ženska karakteristika, nego da je to rezultat očekivanja društva gdje je stvarno puno pritisaka i očekivanja od toga što bi sve jedna žena trebala ili ne bi trebala, a opet osobni razvoj je taj koji najviše može pomoći. Tako da kod žena prepoznajem prednost što su otvorenije samopropitivanju, a ne sumnju u sebe, i to mogu iskoristiti kao veliku snagu jer im uz osobni razvoj može može donijeti kvalitetan život. Baš sam neki dan na tu temu pisala i na društvenim mrežama u smislu snage osobnog razvoja. Uvjerena sam u to da, štogod bile trenutne okolnosti ili trenutni način funkcioniranja osobe, uvijek trebamo imati na umu kako se to može promijeniti. Zaboravimo uvjerenja poput onih: "Jednostavno sam takva i nikad se neću promijeniti. Nikad neće biti bolje. Ovaj moj život je eto takav, nisam rođena/rođena pod sretnom zvijezdom kao netko drugi". Ako odlučimo preuzeti odgovornost za kvalitetu vlastitog života i uložimo u sebe, stvarno možemo jako puno napraviti. I sama sam krenula tim putem zato što nisam bila zadovoljna nekim stvarima kod sebe i sve uloženo mi se višestruko isplatilo. Zapravo to što sam naučila trudim se prenijeti dalje. U knjizi znam spominjati takozvanu školu života, a pod njom podrazumijevam sve ono što nam je potrebno za kvalitetni život, no nažalost nitko nas tome u školi nije učio. Nitko nas ne uči kako upravljati svojim mentalnim zdravljem, kako se nositi s teškim situacijama, kako bolje komunicirati, kako izbjeći svađu, kako se smiriti kad smo uzrujani? To su sve stvari koje nam nasušno trebaju i mislim da ćemo najviše napredovati kad se počne od malih nogu ulagati u to da svi imaju dostupna znanja i da se djecu već od vrtićke dobi pa nadalje uči tome jer će im u budućnosti utjecati na kvalitetu života.
Prehodala si Camino i po povratku napisala svoju prvu knjigu Kako voljeti život - Pozitivna psihologija na putu istine, radosti i ljubavi. Što te je Camino naučio i kome je knjiga namijenjena?
Da, prije četiri godine sam prehodala Camino de Santiago, poznato španjolsko hodočašće i za to mi je trebalo 39 dana tijekom kojih sam prehodala 800 kilometara. Bilo je to izuzetno bogato, prekrasno i zahtjevno, ali vrlo ispunjavajuće iskustvo za mene. Prvenstveno sam otišla na Camino biti sama sa sobom. Znam da to možda zvuči čudno, ali mislim da je velika vrijednost u trenutno vrlo užurbanom načinu života odvojiti vrijeme za sebe. To može biti, naravno, meditacija koju nastojim svakodnevno prakticirati, ali ovako imati u neku ruku luksuz maknuti se na dulje vrijeme, stvarno je zlata vrijedno. Zahvalna sam što sam to uspjela napraviti. Planinar sam i volim hodati tako da mi je ovo bilo sasvim prirodno. Ne samo da odem na neko putovanje, nego da idem hodati. Moram naglasiti da mi je to bilo i duhovno iskustvo. Imala jako puno vremena za razmišljanje. Za razmišljanje o životu, o tome što mi se u nekim situacijama dogodilo, kako funkcioniram, kako želim dalje funkcionirati. Slobodno ga mogu nazvati životnim resetom koji sam napravila. Približio me još više samoj sebi i razjasnio što želim dalje. Već sam se tada bavila ovim poslom, ali dodatno mi je iskristalizirao ciljeve za dalje. O svom iskustvu napisala sam knjigu koju si spomenula. Pisala sam je vrlo otvoreno i iskreno, razotkrila sam u njoj svoju ranjivost. To je način na koji funkcioniram i ono na što stavljam naglasak, što ste vjerojatno uspjeli primijetiti kroz ovaj razgovor. Knjiga je namijenjena svim ljudima koji žele poraditi na kvaliteti života. Mislim da se isplatilo to što sam hodala i to što sam pisala o tome još dok sam bila tamo. Pisala sam blog koji sam objavljivala na društvenim mrežama. Tada sam ponudila ljudima koji su ga čitali, kao i svima ostalima, da mi pošalju svoje želje i molitve pa da ih simbolički ponesem za njih. Već tada se stvorilo dobra energija oko svega toga i evo s izlaskom knjige se ona samo povećava.
I za kraj, kako je biti mama?
Ovo mi je možda i najteže pitanje. Negdje sam pročitala da je biti majkom kao da pristaneš da tvoje srce hoda izvan tvoga tijela cijeli život. Emotivna sam čak i kada to samo spomenem. Ovo kratko vrijeme što sam mama mislim da je to posebno i predivno iskustvo, ali istovremeno vrlo, vrlo zahtjevno. Mislim da svim ženama, ne samo majkama, nego ženama općenito treba podići spomenik za sve što prođemo u životu. Ne samo da iznesemo malo biće ili više njih na život, nego općenito naša uloga u obiteljima i društvu je ogromna. Što se tiče mene, ja sam tek jučer prvi put držala svoju curicu u naručju, na intenzivnoj njezi... Nadam se da ću je držati još puno, puno, puno, puno i dati joj sve što mogu da i ona izraste u jednu kvalitetnu osobu i da joj pomognem da ispuni svoje snove i svoju misiju. U tome vidim ulogu mame.
Vjerujemo da će upravo tako i biti. Od trenutka kada smo radile ovaj intervju, Lea je sjajno napredovala i došla kući.
Od srca joj želimo sve najbolje. Da za dvije - tri godine mama Ivana meditacije i ostale alate zamijeni jednom jedinom praksom - da trči za svojom curicom i viče "Možeš ti to!".