Ujutro sam se probudila sva zgužvana, nervozna i neispavana. Bol u križima je bila na momente nesnosna, nije bilo položaja u kojem mi je bilo ugodno pa sam se cijelo vrijeme u krevetu namještala u nadi da ću ipak pronaći idealnu pozu. Uza sve to imala sam grozan san: sanjala sam s strašnu poplavu, valove, grad je nestao pod vodom, a ja sam izbezumljeno tražila svoju kćer da je spasim.
Iskoristila sam zadnju vrećicu za espresso kavu i ubacila par kapi mlijeka, koje se ukiselilo i uništilo toliko važan jutarnji napitak. Sve je upućivalo na loš dan. Dok sam sa gađenjem ispijala kavu čudnog, kiselkastog okusa, nazvala sam prijatelja za kojeg znam pouzdano da drži sanjaricu kraj kreveta i zamolila za objašnjenje dok me još pamćenje služilo ne bi li tako uštedila par kuna koje bi inače morala potrošti na Veru Čudinu ili neku gataricu iz susjedstva. Tuga, čemer i jad, rekla je sanjarica. Svi planovi vam propadaju. Novčani gubici.... Požalila sam što sam bila znatiželjna. Slušala sam kako mi nabraja sve te grozote pitajući samu sebe da li ja zaista vjerujem u te budalaštine i zašto to sve slušam u ovako sjebano jutro.
Da li vam još moram reći da sam sve satove u kući promijenila na novi obračun vremena, ali onaj kraj kreveta, najvažniji nisam. Sve ove dane se dižem iz kreveta po starom vremenu misleći da sam promjenila sat, a onda kad vidim drugi sat, onaj točni, u dnevnom boravku pomislila bih panično kako mi vrijeme prolazi nevjerojatnom brzinom. Pripisivala sam to proljeću ;)
Taman kad sam mislila da ću sa proljetnim zrakama sunca zaboraviti na crne oblake koji su se nadvili nad mojom glavom, zazvonio mi je telefon. Sa druge strane milozvučni glas bez imalo grižnje savjesti poručuje: „Znate, onaj novac koji čekate 90 dana i koji vam je trebao biti uplaćen ovaj tjedan, dobit ćete tek za 30 dana jer eto zaboravili smo vam reći da je naše pravilo da plaćanja izvršavamo u roku od 120 dana što je još uvijek puno bolje nego da ne dobijete ništa.“
'120 puta vas nabijem!!', pomislila sam u sebi.
Uhvatila me panika, još mjesec dana čekanja, natezanja i potezanja sa novcima koji su mi potrebni za ulaganja u druge poslove o kojima mi ovisi budućnost. Trebalo mi je nekoliko minuta da dođem do zraka i barem još pola sata da me prođe očaj, da se smirim i da mirno sagledam situaciju.
Priznajem, možda sam ja u tom trenutku prenaglo reagirala, ali to sam ja, krv mi pomuti razum i zacrni mi se pred očima. Obuzme me apatija, srećom kratkoga vijeka. U današnje vrijeme poduzetništvo je vrlo krhko, a likvidnost nikad gora. Novac se čeka užasno dugo, a računi dolaze. To je hrvatska stvarnost s kojom se nije lako pomiriti, naročito kad imate malu firmu.
Objašnjenje moga prijatelja iz sanjarice pokazalo se apsolutno točno. U jednom trenutku apokalipsa iz sna, prešla je u javu. Srećom, brzo sam se pribrala, razmislila i učinila ono što uvijek radim u najgorim situacijama: sjebem nekom život (fig. rečeno). U ovom slučaju okomila sam se na najboljeg prijatelja i poslovnog suradnika: „Vadi onu ušteđevinu, znam da imaš i nazovi baku , nemoj da ti prodaje spike da je to za grobnicu...“
Da ne bi mislili da sam bezdušna kučka, to je bilo onako u šali. Prijatelj je izvadio čarapu sa ušteđevinom i nesebično posudio dok ne sjedne lova (uz razumnu kamatu).
Što je najbolje od svega, nisam ga ni pitala, samo sam se poluhisterično jadala njemu preko skypa jer je on bio „krivac“ za ovakav početak dana, uostalom nije ni imao puno izbora, a šefica je ipak šefica, a njoj se ništa ne odbija. We can do it!
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine