Jučer je bio Međunarodni dan muškaraca. Počeo se obilježavati u Trinidadu i Tobagu prije 21 godinu, a sramežljivo su ga prihvatili i muškarci u našim krajevima, potiho se nadajući da će im konačno ove godine njihove ljepše polovice, vraćajući se iscrpljene s posla oko 18 sati, donijeti karanfil, kućnu ljubičicu ili bočicu Pino Silvestra, izljubiti ih u obraze i napraviti im pohane batke i pire dok oni gledaju popularni kviz. No, to se nije dogodilo ni 2020.
Ostali su muškarci kratkih rukava, bez cvijeta i parfema, samo s brzom večerom, vijesticom u dnevniku o tome kako je njihov dan, kako moraju paziti na zdravlje i apel ženama da poštuju svoje muškarce i ne maltretiraju ih na dnevnoj bazi.
Pretjerujem. Naravno da nitko na televiziji nije govorio o maltretiranju muškaraca, no istini za volju, oni su u najnepovoljnijem položaju otkad homo sapiens hoda Zemljom. Naime, takva su vremena došla da bi se mnogi od njih radije priključili Legiji stranaca, otišli u Abesiniju za avijatičara ili čak zaključali u samostan i zauvijek odrekli seksa, samo da se maknu od svojih, a ponekad i tuđih žena koje su na trenutak prisvojili pa si zakomplicirali život.
(FOTO: Pexsels)
Ženska emancipacija donijela im je samo probleme, postavila ih na vjetrometinu, izmaknula im tlo pod nogama pa se više ne zna tko je gazda u kući, a bome ni na poslu. I tamo moraju slušati žene, što ih jako zbunjuje jer kad vide suknju i štiklu odmah se pali navigacija za krevet, podlakćuju se na uredski printer kao na šank, trude se ne namigivati, ali oko se samo stišće, a zjenice bježi na šefičin dekolte. S druge strane printera hladna fronta, čak i prezir. U njemu kriza identiteta dok mu ona zadaje zadatke i šalje ga po kavu.
"Da smo negdje drugdje i da mi nije šefica, da smo rođeni 50 godina ranije, pokazao bih joj ja tko je šef", misli u sebi, stiščući usne i ubacujući u kavu žličicu šećera, točno kako ona voli. Na povišicu ne smije ni pomisliti dok ne bude dovoljno čvrst da šeficu može gledati u oči, a ne, o financijama, pregovarati s njezinim dekolteom. To se, zna i sam, neće dogoditi.
Odlazi zbunjen i frustriran kući, tamo ga čeka supruga u devetom mjesecu trudnoće. Naravno da na porođaj ide, iako ne želi i klecaju mu koljena te se u znoju budi čim pomisli na to. Poslije, kad beba malo ojača, uzet će i porodiljni jer supruga bolje zarađuje od njega (šefica je takvima kao poput njega u drugoj firmi), što je dobro za kućni budžet.
Mijenjat će pelene, kuhati ručak i brinuti o kućanstvu, umjesto da nakon posla popije tri-četiri piva s dečkima (dva su sasvim dovoljna, zar ne?), flertuje s kolegicama, pokoju odvede na romantični vikend, vrati se kući, lupi šakom o stol i pita: "Ženo, gdje je večera?", a ona istrči iz kuhinje utegnuta u pregaču, strukirana, namirisana, noseći u rukama koljenicu sad izvađenu iz pećnice, u panici i sa strahopoštovanjem, kroz šapat vičući: "Oprosti, oprosti!".
Ta su vremena prošla, a svim muškarcima kojima se teško priviknuti na novi svjetski poredak, u zakašnjenju čestitamo njihov dan.
(FOTO Pexels)
Da s razumijemo, ima u velikom broju i onih koji hrabro i sa zadovoljstvom preuzimaju na sebe nove uloge te se u njima snalaze vrhunski. Danas su mačo frajeri, rekla bih, oni koji nježno drže svoje bebe, premataju ih od dana kada dođu iz rodilišta, vjerni su svojim ženama, poštuju svoje šefice, ukoliko ih imaju. Ukoliko su i sami šefovi, poštuju žene kojima su nadređeni, ne vire im u dekoltee, ne odmjeravaju stražnjice i ne koriste svoj položaj za "nevini flert, a one koje su solo ne uvjeravaju da im baš oni trebaju da ih malo "razvesele". Njima skidamo kapu!
* Stavovi i metode izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju stav redakcije žena.hr
.
