Prolazim kraj TV-a i ugledam djevojčicu od četiri godine kako „paradira“ po pozornici. Ma dobro, pomislim, vjerojatno su neke maškare pa su dijete odjenuli kao princezu. Pogledam malo bolje, kad eto i žirija. Hm, što žiri radi na maskenbalu? Sljedeća scena – majka djevojčice sa žarom u očima izbezumljeno je bodri, viče: „ Hajde, zatresi guzom!“ i oduševljeno plješće!
Sada sam već zbunjena, pa ta djevojčica ima samo 4 godine, a našminkana je kao odrasla žena. Hoda kao da su iza nje već godine manekenstva. Slatka, ali definitivno izaziva nevjericu, barem kod mene. Pokazali su i pripreme za nastup – dijete šminka profesionalna vizažistica, stilistica joj bira odjeću, koreografkinja vježba s njom, doduše, malena kaže da je peku umjetne trepavice i maskara, stišće je haljinica, ali mama se tako veseli, ma da, malo je boli vilica od smješkanja, no ta bol brzo prolazi…
Pa dobro, kakvi su to ljudi? Vode svoju djecu naokolo kao lutke po raznim izborima za najslađu bebu, dijete i to se onda nastavi na izborima za najljepšeg tinejdžera. Onda se čude kada njihovo dijete izraste u svojeglavu, egocentričnu, bahatu osobu koja misli da sve u životu može dobiti uz minimalan trud. Je li bilo što drugo i moguće kada cijeli život, i to već od rođenja, te djevojčice slušaju kako su prekrasne, predivne, najljepše i kako uvijek moraju biti dotjerane, nasmijane i slično. Što pamte kao životni prioritet? Ljepotu!
Interesantno je vidjeti i te majke – jedna od njih bi se doista mogla nazvati neuglednom i neatraktivnom ženom i nije neobično da svoje frustracije liječi kroz malenu djevojčicu, jer ona može ostvariti njezine snove. No, pod koju cijenu? I kako to utječe na psihu malenog djeteta? Je li to doista put do sreće? Naime, ta djevojčica mora jako paziti da se ne prehladi, da ne ugane gležanj, da se ne zaprlja, da ne slomi nokat, itd.
Prema ovome Big brother mi izgleda kao dobra šala jer tamo su barem odrasli ljudi, ali ova djeca baš i nemaju izbora, zar ne?
Mislite li da se roditelji, odnosno odrasle osobe, pokušavaju realizirati samo kroz svoju djecu, nije to jedina besmislica. Izložbe životinja vrlo su slične, barem po žaru u očima vlasnika pasa. Nedavno je na Velesajmu održana Međunarodna izložba pasa. Ugledah nekoliko vlasnika koji su bili u svojim svečanim odijelima i kostimićima! Ok, to je važno događanje u tome svijetu, međunarodno natjecanje, ali svečana odjeća usred velikog hangara? Osim hangara tu su i kavezi u kojima siroti peseki leže, jer nisu dovoljno veliki niti da sjednu.
Razumijem da životinje trebaju biti u svojemu kavezu kada se prevoze, npr. avionom, ali ovdje satima leže i zapravo samo čekaju da ih se prozove i da prošeću s gazdom pred žirijem na točno određeni način, pod točno određenim kutem, okrenu glavu nadesno i sjednu, odnosno budu mirni dok im gledaju „kljovice“. Žar u očima koji sam primijetila kod vlasnika pasa vrlo je sličan žaru viđenom jučer u TV emisiji u očima majki koje su bodrile svoje mezimice. Za pobjedu su u stanju satima četkati svoje ljubimce i dovesti njihovu dlaku do visokog sjaja, nije im teško putovati satima (jer tu je bilo i Mađara i Talijana i Poljaka…) samo kako bi u najboljem svjetlu predstavili svojega ljubimca i osvojili i neku od nagrada. Jesu li te životinje sretne? Teško je u to povjerovati! Je li i ovo iskazivanje neostvarenih ambicija, strastvena ljubav prema natjecanju i kompetitivni duh ili beskrajna ljubav prema svojemu ljubimcu? Rado bih čula odgovor od nekog stručnjaka.
Ema Jurić
Foto: The Toad / Foter / CC BY-NC 2.0
Phil Rose / Foter / CC BY-NC-ND 2.0