Zgodna sam, pametna, obrazovana - i sama, pa tako već godinama. Trideset mi je godina, a može se reći da nikad nisam bila u "pravoj vezi", jednom, davno, a nije predugo trajala. Nemam problema s emotivnim vezivanjem, avanture ne volim - tako da je moja samoća, samoća u pravom smislu te riječi. Čini mi se da ludim, svaki dan se pitam što sa mnom ne valja. Ono što smatram svojom greškom u kontaktu s muškarcima je upravo to što se na meni vidi da želim dugotrajnu vezu, da nisam od danas do sutra i da bih htjela i brak i djecu. Mislim da ih vrlo brzo uplašim..no zar je čudno u mojim godinama željeti ozbiljnu vezu? Imam dojam da ako ne glumiš "kulericu" željnu avantura, teško da će ti itko prići..sad sam se već umorila i od želje za obitelji, samo bih htjela da me eto netko - voli, da imam koga poljubiti. Ne sjećam se više poljupca, toliko davno je bilo..