Zaista više ne znam što da radim... Tužna sam, ljuta, izgubljena... U vezi sam preko 10 god, sve je super, osim jedne stvari, odnosno 2. Živimo skupa i zaista se jako lijepo slažemo, nadopunjujemo i volimo. Međutim, njemu papir ništa ne znači, a meni da. Ja bi se vjenčala a on bi to napravio samo radi mene, tako kaže, međutim svaki moj razgovor o tome on na kraju ignorira. Razlozi su mu financije (radimo za male novce oboje, nemamo stalne poslove, nemamo kredita, međutim on vječno čeka "bolja vremena", kojih neće biti ) i "Ima vremena" - njegova uzrečica... On je 34, ja 30. Druga stvar je dijete. ALI ZAISTA ga želim. I on, ali ne sad... Pomislim da su sve to izgovori, pogotovo jer bi i samo vjenčanje bilo skromno, međutim, ne razumijem zašto!? Pa dobro nam je, voli me znam to. Kad god krenem s tim razgovorom, na kraju se samo naljutim jer ništa ne postignem. Ne znam više na koji način razgovarati s njim. Osjećam se baš jadno jer nisam ni sanjala da će doći do toga da ću ja morati njega nagovarati na brak i djecu, pa ne želim to. Ne moraš klečati preda mnom s prstenom, samo me pitaj, pričaj, razgovaraj sa mnom... Kad u ljutnji kažem da se nikada nećemo vjenčati niti imati djecu, on se samo nasmije i kaže da to nije istina... Ne želim napadati, probala sam i ja šutjeti i ne spominjati išta, pa vidim da je njemu sasvim dobro... Ne vidi u tome problem. Ako me voliš, pa zar ne želiš da budem tvoja žena, zar ne želiš naše dijete!? Jedino u što sam sigurna jest to da ako se dogodi da prekasno odlučimo imati dijete, odnosno da ne budemo mogli, NIKADA mu to neću oprostiti. Mislim da se ovo samo meni događa i voljela bi kad bi mi netko dao savjet, netko tko je bio makar u sličnoj situaciji...