Volim svog dečka i mislila sam da smo sretni. Ali ja više nisam. Otkako smo počeli razgovarati o zajedničkom preseljenju, budućnosti i svemu, počinjem uočavati gomilu stvari kod njega koje mi se ne sviđaju. Znala sam ih i prije, ali mislila sam da mi ne smetaju, stvarno sam iskreno to mislila. A sad.. On puši, svaku drugu večer (kad nismo zajedno) sjedi s dečkima u birtiji i dolazi doma pijan, sve se više deblja jer nakon tih pijanki jede masnu i groznu hranu. Ničime se ne bavi osim što ide na posao svaki dan, a i to mu je tlaka. I rijetko pravi ikakve planove, sve naše planove pravim ja, organiziram vikende, izlaske, putovanja. Ne znam, on je divan prema meni, najdivniji, ali osjećam se kao da ću ako ostanem s njim i ja postati takva, a toga se grozim. I svi ti dijelovi njegovog života koji me se zapravo nisu ticali dok živimo odvojeno će me se početi ticati kad se uselimo zajedno. Da ne spominjem da želim da moja buduća djeca žive zdravo i da budu odgovorna, puna planova i da rade stvari koje vole. Razmišljam o prekidu jer mi je jako teško biti s nekim koga volim, a nezadovoljna sam njime.. Rekla sam mu neke od tih stvari i on je rekao da je i sam toga svjestan. I to je to.. Nikakve promjene, nikakva inicijativa, ništa. Samo postane još bolji i pažljiviji prema meni, ali tu nije rješenje. Ja želim da bude bolji i pažljiviji prema sebi i da uredi svoj život prije nego ga 'spoji' s mojim. Jer ja ne želim biti njegova mama i odgajati ga i mijenjati. Nisam sigurna koje je ovdje točno moje pitanje, ali pomozite mi...