u vezi sam, ili sam bila, malo manje od godinu dana. prva veza, prvo sve. a ja se od početka preispitujem..preispitujem da li sam zaljubljena, kako se osjećam bla bla. nisam došla do odgovora. ali mi se od prvog dana neprestano čujemo...fejs, poruke, a s vremenom se sve češće viđamo. imam zahtjevan faks, uz to. i onda slobodno vrijeme provodim učeći ili se vidim /čujem s njim. i to je grozno jer kao da se nikad ne mogu koncentrirati ne nešto posve, uvijek tu on negdje. tu je dakako i moja krivnja velika jer nije samo on inicirao te pozive, poruke itd. a kad bi se jednom čuli...kao da ne bi mogli stat. to je postalo i navikom, a ne samo željom.to sam i shvaćala...i pokušala zaustavit, ali nije išlo.

došlo je do toga da ja trebam zrak. ne da ga želim, već trebam. jer se gušim. faks, on, obaveze...sve mi je postalo obaveza. sve. čak i prijateljice...koje već pomalo dižu ruke od mene. pa i ja od njih jer sam svjesna da im ne mogu dat pažnju koju zaslužuju. npr. jedan dan planiram cijeli učit. al dečko dođe na ručak. ostane još nekoliko sati. u ta 3,4 sata pokušam učit dok on nešto radi kraj mene, ali naravno da neprestano prekidam to što radim. i onda moram to kasnije sve nadoknađivat, a vrijeme koje mi je i moglo bit slobodno - koje sam mogla iskoristit da sama neš radim ili odem s frendicama, propalo je.

i sad smo pred prekidom. dečko i ja. ja iniciram prekid. jer sam tražila stanku, mnogo puta u kratko vrijeme, a nisam je dobila...velik dio krivnje snosi on jer je paničar, ali i ja...jer bi mi se volja slomila kad bih vidjela koliko mu to teško pada...i nisam dobila stanke, ostao mi je jedino prekid. kao da jedino tako mogu dobit vrijeme za sebe. ne znam više što napraviti. ne želim prekinut s njim, donosi mi toliko sreće...ali više ne mogu razlučit što je dobro u mom životu, što nije, nemam ni vremena kako bih razmislila o tome jer uvijek negdje trčim, uvijek imam obveze. a on..ima mnogo slobodnog vremena, pokušava moje ne ukrast, ali eto...pokušava mi udovoljit na sve načine i jedino što razmišlja jest kako mene usrećit. na pijedestalu sam, a ja hoću dolje. rasulo sam.

ne znam ako trebam savjet, znam da bi se trebali odvojit, makar nakratko..trenutno to i radimo...zapravo trebam neku utjehu i podršku jer pucam i rastrzana sam na sve strane. također, voljela bih čut...koliko često ste se vi u svojim vezama često čule sa svojim momcima...hvala vam