U drugom sam braku 20 godina. Imamo kćer koja sada odlazi na fakultet. Udala sam se iz ljubavi. Nakon prvoga braka sam otišla s kćeri i iz zajedničkoga stana nisam ponijela ni iglu. Došla sam u zajednicu, njemu je ovo, također, drugi brak. Živimo u obiteljskoj kući koju je otac ostavio na sinovljevo ime. Tu sam zatekla njegovu baku, majku, oca, sestru s mužem i dvoje djece, nakon čega se rastala njegova druga sestra i došla živjeti tu. Izgubili smo sina. Njegove roditelje njegovala sam do njihove smrti. Tijekom dvadeset godina braka neprestalno sam bila u kreditima, on jedno vrijeme nije ni radio, vraćala sam i njegov kredit kao sudužnik. Naš brak postao je pakao. Tuče me, odlazi iz kuće kada želi, vraća se kada želi, s puta se ne javi niti porukom...u svakom slučaju NA KRAJU SMO! Zemlju prodaje bez moga znanja, uopće nemam uvida u njegove financije. Kada je u kući, ako šutim, može proći mirno, progovorim li - svađa koja završi batinama. Često me i teže ozlijedio ali zbog stida (živimo u malome mjestu) nisam išla na Hitnu. Kćer nam odlazi, željela bih ostatak života provesti mirna. Zanima me, na imovinskoj parnici, moram li napustiti kuću budući da glasi na njegovo ime, a kreditima i honorarnim radom mogla sam otkupiti barem kat?