U braku sam 10 godina i imam 2 djece. Dobro sam situirana, imam svoje hobije i relativno dobar zivot. Udala sam se mlada i odrasla i razvila se kroz taj brak. Svjesna sam da nismo savrseni jedno za drugo ali smo funkcionirali solidno i dobro. Unazad nekoliko godina sam prvi put osjetila da zelim nesto novo, da zelim ponovno strasti i da me on ne privlaci kao prije. Tad sam ga prvi put prevarila. Nakon toga je bilo lakse i nisam skoro nikad imala griznju savjesti. Nije nikad saznao a ni sumnjao. Unatrag godinu dana sam otkrila da je i on mene varao s jednom sigurno ali vjerojatno i s više cura.
To me grozno potreslo bez obzira na sve sta sam ja njemu uradila. Najvise od svega me zabolilo to sto sam ga prvi put ugledala u jednom novom svjetlu prepunom lazi i izmisljanja i svakakvih djecjih igrica. Ta cura je bila netko s kime je pricao svaki dan i povremeno se nalazio u vrijeme kad sam ja tek rodila i bila u cudnoj hormonalnoj i osjetljivoj fazi.
Sve je sam raskinuo i prije nego sam ja saznala i sigurna sam da je shvatio koliko je pogrijesio.
Zivili smo razdvojeno mjesecima i on se na sve nacine trudio ponovno da mi dokaze ljubav. Za to vrijeme sam ja sa svim tim jako dobro nosila ali ubijala me tuga u očima djece.
Sad smo ponovno skupa ali ne prođe dan kad ja ne promislim jeli to sve greska.? I to ne zbog prevara i svakakvih gluposti nego zbog toga sta se nemogu zamislit s njim u braku do kraja zivota. Pitam se stalno jeli to maksimum neceg sto brak donosi?Rutinu svakodnevnice uz mininalnu strast i polet. I da li ja pretjerujem i previse mastam o nekom filmskom scenariju? Stalno razmisljm o drugim muskrcima,prisjecam se nekih avantura i koliko sam tad bila živa. Mrzim se što ga na taj način nepostujem. On je uza sve dobar covjek, savrsen otac pa cak i muz. Uza sve to ja ga obozavam ko covjeka i ko osobu. Bojim ga se izgubit tj.ostavit jer me nasmijava i dobro funkciiniramo skupa. Podrzava me i voli a ja vec godinama nisam sigurna jeli to dovoljno?
Da li je to dovoljno? Trazim li previse?