Sa svojim partnerom sam 9 mjeseci u vezi.Od je 2 godine stariji od mene. Moram naglasiti da sam ja njemu prva djevojka, a da sam ja prije njega imala vezu koja je završila zbog sličnih problema kao što su ovi samo što partner nije mario za moje osjećaje i za to hoće li me ili neće povrijediti. Prije toga kretali smo se u istom društvu, zajedno izlazili i imali prijateljski odnos nekoliko godina. Veza nam je počela iznenada, kada smo oboje shvatili da osjećamo nešto više od prijateljstva. Pošto je u početku sve bilo puno strasti i uzburkanih osjećaja veoma rano smo stupili u seksualne odnose, s mjesec dana veze. Naša veza temeljila se na poštovanju i povjerenju, a prije svega na iskrenom prijateljstvu koje smo imali još prije veze. Zbog toga jedno drugome uvijek kažemo što nas smeta, što osjećamo ili što mislimo. Prije mjesec dana primijetila sam da mi je partner nekako hladan, kao da je nestala sva ona uzbuđenost, strast, romantika. Osjećala sam se usamljeno i nesretno. Rekla sam što mi smeta i tražila od njega više pažnje koju mi on nije baš uzvratio. Kako ovog puta nismo riješili razmiricu kompromisnim razgovorom kao što smo to činili svaki puta do sad, problemi su se nagomilavali, a oboje smo to držali u sebi. Njega je smetalo to što mu ja stalno zanovijetam, a s druge strane pružam mu isto toliko koliko on meni. Ja od prije imam neke svoje principe da želim da se on uvijek meni prvi javi, preponosna sam da ja njega prva nazovem ili pošaljem SMS i td. Kako je vrijeme prolazilo razmirice su bile sve češće, a problemi se nisu rješavali. Tada mi je "pukao film" i rekla sam mu da se želim naći s njim i razgovarati o tome što nam se u zadnje vrijeme dešava. Kroz glavu mi se provrtjelo sve ono što smo zajedno prošli kao prijatelji i kao partneri i nisam mogla podnijeti činjenicu da zbog stalnih svađa mogu izgubiti i prijatelja i partnera. Otišli smo zajedno na piće da riješimo probleme. Najprije mi nije želio reči u čemu je problem. A kasnije je rekao da više ne osjeća to što je osjećao do sada. Da ima osjećaj kao da se samo ja trudim, a on ništa. Bilo mu je žao što mi ne može uzvratiti ono što ja pružam njemu. Nakon toga pitala sam ga da li sam mu ja teret i da li ga gušim. On mi je rekao da nije tako (zato što sam se ja držala svojih principa da mu se ne želim javiti usprkos žarkoj želji). Rekla sam mu da ja ne želim da on kraj mene pati i neka sam odluči što ćemo dalje. Nakon nekog vremena razmišljanja rekao mi je da želi da pokušamo još neko vrijeme i da vidimo kako će se situacija razvijati, hoće li se njegovi osjećaji promijeniti i hoće li prestati naše razmirice. Rekli smo da ćemo oboje govoriti jedno drugome sve što osjećamo te ćemo na kraju zajedno odlučiti vrijedi li svo to vrijeme provedeno zajedno. Pročitala sam one vaše savjete što se tiće neuzvraćene ljubavi i neke od njih ću pokušati primijeniti. No voljela bih da mi kažete nešto konkretnije. Što Vi mislite o tome? Što da sada radim dalje? Što da radim ako vidim da "ovo" više nema smisla? Kako da se pomirim s činjenicom da on ne osjeća to što ja osjećam i kako da se pomirim s činjenicom da ću izgubiti prijatelja i partnera? Znam da sam još mlada i da je život preda mnom, ali probajte me shvatiti da mi je teško i da ne znam što učiniti. Unaprijed zahvaljujem na odgovoru.