Prekid a ne znam gdje sam! to bi mogao biti naslov..

a evo i priče: Puklo je nakon 7 godina. bez svađa, bez prevara, jednostavno je ušao u krizno razdoblje (blizu smo 30-tih), i tražio da se odvojimo - da bi se on mogao sam srediti (malo je zbrkan). Prošlo je nekoliko mjeseci, i sada mi ne da, da pokupim svoje stvari iz stana (živjeli smo skupa godinu dana). Kaže da smo suđeni jedno drugom, i da ću se ja vratiti za koji mjesec (JA sam ostavljena, on bi se meni trebao vratiti). U početku smo se odvojili, na momente sam ga mrzila i voljela. Sad se vidimo skoro svaki dan 8isto društvo), i vidim da mu nedostajem. Nedostaje i on meni, pogotovo sad kad mi je dao nadu (ili Lažnu nadu). Zajednički smo došli do zaključka da se on poprilično promijenio, na loše-pod utjecajem određenih ljudi (ili je možda oduvijek takav bio??!), pa mi je otvoreno rekao da ne želi da bude sa mnom sve dok je ovakav, želi se popraviti ...inače je jako nestabilan (imam visok prag tolerancije,nažalost) a dobar ko kruh. Ne mora značiti da ćemo se ikad više naći na istoj valnoj dulini ko prije, al me strašno živcira što sam ja do prije 2 mjeseca mislila da više nema sreće za nas (i bilo mi je jako žao), da bi se on sad pojavio, kad je skužio što je izgubio, sa željom da se jednog dana možda i "nađemo na istom putu", al da još nije sav svoj.

Pitanje: da li su sve veze koje su pukle nakon duže godina osuđene na propast ako se slučajno opet "nađemo", ili ovo razdoblje odvojenosti nam baš treba da sagledamo stanje iz daleka, ili....??!

p.s. moje trenutačno ponašanje: patim al čekam da vidim tu njegovu promjenu. u međuvremenu, ako mi netko uleti, dat ću mu šansu (ali ne vjerujem, nisam prebolila ovog da bi tražila druge, to mi je totalno glupo. I ne želim druge!)