Pozdrav svima! Zanima me vaše mišljenje da li je normalno da osoba sa 36 godina nakon 15 godina braka počinje žudjeti za samostalnošću? Naime, radi se o tome da je gotovo kroz sav moj život odluke koje se tiču mene donosio netko drugi. U početku su to naravno bili roditelji koji su smatrali da je za mene bolje ono što oni misle, a u stvari napravili su od mene nesigurnu i neodlučnu osobu bez imalo samopouzdanja. Kako bi se što prije maknula od njihove prevelike brige našla sam dečka (sada mog supruga) i vrlo mlada se udala. Sad mi se čini da sam time samo upala u novu klopku. Većinu stvari donosio je moj suprug i rješavao probleme umjesto mene jer sam mislila da on to zna puno bolje. Sa svim sam se slagala. Sad sam se od svega toga umorila. Počeo me gušiti takav način života. Uvijek sam bila zaposlena što smatram velikom prednosti. Jednostavno već neko vrijeme priželjkujem postati neovisna o svima i svemu. Htjela bih se napokon buditi kad ja hoću, nazvati kada i koga ja hoću, doći kući kada ja hoću, ne opravdavati svaki moj korak itd. Ali, imamo dijete, ne mogu samo tako sve ostaviti kako bih sebi udovoljila jer se možda malo kasno probudila moja želja da uživam u životu bez muškarca koji mi postaje sve veći teret. Mislite li da sam odjednom sebična i neodgovorna, da se ponašam nezrelo? Kako bi vi riješili ovu nedoumicu a da napokon učinite nešto za sebe?